IVICA IVANIŠEVIĆ

‘Da se rodila koje desetljeće kasnije Lepa Smoje mogla je zaraditi ozbiljne novce kao life coach‘

Ivica Ivanišević. Premijera Tihe noći je 16. svibnja u HNK Split

 Damir Skomrlj/Cropix
Miljenko Smoje umro je kao sretan čovjek. Sretan što je bio i ostao dalmatinski novinar. Unatoč preziru i relativnom siromaštvu

Miljenko Smoje stenjući pomiče mramornu ploču groba kojega dijeli s Lepom Smoje. Popne se nekako van, bježi pred ženom popušit španjulet. Tako počinje predstava "Tihu noć", Smojina priča o Badnjoj večeri u Malom mistu, u kojoj se zvona crkve i tradicionalni božićni napjevi tuku s borbenom "Padaj silo i nepravdo" što je preko zvučnika pušta mjesna vlast. Sudaraju se dva svijeta koja dijele više no što si međusobno usuđuju priznati. Predstavu uskoro postavljaju u splitskom Hrvatskom narodnom kazalištu. Dramatizaciju Smojine novelete iz njegove "Kronike o našem Malom mistu" napravio je Ivica Ivanišević, predstavu režira Goran Golovko. Premijera je 16. svibnja.

Ivaniševićev je Smoje "tjelesno zapušteni sedamdesetogodišnjak, pretežno zgužvan, poslovično ravnodušan prema dojmu što ga ostavlja pred drugim ljudima". Dok pokojni dalmatinski kroničar šeće Malim mistom ni u smrti mira nema, progone ga vlastiti likovi koje je napisao. Na grobu ga čeka tankoćutni Servantes, pjesnik i prevoditelj, uvrijeđen osobnošću kakvu mu je Smoje namijenio i napisao, došao je, kako kaže - reklamirati sebe.

Volio bi, valjda, da ga se doradi, da nije "ludonja i redikul". Nije Smoje uvrijedio samo njega, "Priko mene vi ste se nabacili blaton i šporkicon na hrvatskog intelektualca ka takvoga! Priko mene vi ste se narugali svin hrvatskin judiman od pera i libri!"

Na Badnju večer Smoje, Lepa i Servantes po Malom mistu, a "velikoj vukojebini", traže gdje će popiti žmul-dva vina. Sve je zatvoreno, otvorena jedino je crkva, al‘ vino je vino, makar bilo i misno…

Koliko se vaša dramatizacija i fabulom razlikuje od Smojina originala, novelete odnosno epizode televizijske serije koju poznajemo pod naslovom "Borbena ponoćka"?

– "Tiha noć" je neka vrsta književne matrjoške, gdje se pod jednom širokom suknjom nalazi još jedna, malo uža. Izvornik sam u cijelosti sačuvao, samo sam ga ponegdje mrvicu podebljao, među ostalim i zato da omekšam pomalo mizogini imaginarij kojemu je Smoje, kao tipično dijete svoga vremena, bio sklon. Malo je kod njega, u oba Mista, bilo punokrvnih ženskih likova s autonomnom voljom. One su uglavnom funkcionirale kao dramske mantinele ilitiga šponde, njihov se razlog postojanja iscrpljivao u žrtvovanju za muškarce (kao, recimo, Marjeta iz Velog mista) ili trpljenju njihovih mušica (primjer je Bepina iz "Maloga mista). Zato je u originalu sasvim usputan lik Peškaruše ovdje malo narastao. No, mimo tih nekoliko intervencija, Smoje je sačuvan u (zamalo) integralnom obliku. Tome sam, međutim, dodao još jednu pripovjednu liniju koja se s ovom postojećom prepliće, a koju nose pokojni Miljenko i Lepa te Servantes u funkciji njihova razvodnika kroz svijet fikcije.

image

Predstava Tiha noć

Hnk Split/nemi Bulat/

Oko čega ste se ponajviše razmišljali, eventualno se i dvoumili, radeći na dramatizaciji?

– Oko toga što bi Smoje o svemu mislio i što bi mi rekao. On je bio vrlo osjetljiv na svaki svoj napisani redak i strašno su ga nervirali glumci koji su improvizirali svoje replike. Karlu Buliću koji je na snimanju volio dodati ili odbaciti poneku riječ, jednom je zaprijetio da će ga ubiti – ne, naravno, njega, nego njegov lik, doktora Luđija – nastavi li se ležerno ponašati prema scenariju. Pretpostavljam, dakle, da mu ne bi bilo drago što prčkam po njegovome djelu. Da budem iskren, na njegovom mjestu ne bi ni meni bilo. Duboko sam, međutim, uvjeren kako Lepa ne bi imala ništa protiv toga. Ona je i život i svijet, konačno, i sebe samu, doživljavala puno ležernije. Da sam je mogao nekako upitati što bi bilo pristojno, petljati po djelu njezina muža ili ga ostaviti na miru, siguran sam da bi mi odgovorila: "Šta te briga za njega, ko ga jebe!" Da se rodila koje desetljeće kasnije, mogla je zaraditi ozbiljne pare kao life coach. Nisam upoznao čeljade koje je bilo pomirenije sa svojim mjestom u svemiru od nje. I nije da se samo mirila, nego je znala i uživati.

Lepa Smoje je na pisanje Miljenka Smoje bitno utjecala. Kakva je i kolika bila njezina uloga u tome? Smoje (ili vi?) u "Tihoj noći" Lepu naziva Servantesovom materom. On mu je ćaća, autor, pisac koji ga je izmislio, ali i Lepa je – mater.

– Premda je uživao u reputaciji boemčine, Smoje je bio čovjek spartanske radne etike. Feđa Klarić s njim je obišao cijelu Dalmaciju pitaj boga koliko puta i kaže da nikad nisu sjeli za stol u konobi ili kuhinji nekoga velikodušnog domaćina, a da Smoje prije toga nije proveo duge sate bilježeći svoja opažanja i razgovore s mještanima u notes. Tek kad bi procijenio da ima dovoljno materijala za reportažu, moglo se sjesti, nešto prigristi i popiti čašu vina. Bio je marljiv i odgovoran, ali potpuno neambiciozan, i sva je prilika da ne bi ni počeo pisati za televiziju da nije bilo Lepe. Svi ti aranžmani uvijek su slijedili isti scenarij: ona bi u njegovo ime pristala preuzeti neki posao, potom bi dogovorila isplatu predujma i tek kad bi im novac iscurio kroz prste, priznala bi mu u što ga je uvalila. On je ustvari pisao scenarije (koje će kasnije romansirati) da bi se izvukao iz financijskog škripca. K tome, Lepa mu nije bila samo impresario, nego i prvi čitatelj, pa i neka vrsta umjetničkog consiglierea. Cijeli niz popularnih junakinja i junaka dobrim su dijelom njezina zasluga, recimo, dvoje neodoljivih Vlaja, Anđa iz Maloga i Strikan iz Veloga mista. Nije bez vraga Rokova životna družica nepokoriva, borbena i ne da na se, takvom ju je Lepa – neću reći napisala, to nikako, ali – odšaptala.

Koji je vama lik osobito zanimljiv i zašto?

– Definitivno, Servantes. Zato sam ga i ugurao u noveletu kojoj izvorno ne pripada. Naime, redoslijed poglavlja i epizoda televizijske serije nije sasvim isti. Prije "Borbene ponoćke" u knjizi ide noveleta "Hidalgo gre u raj", u kojoj Servantes pogiba, pa ga u sljedećoj priči niti ne može biti. U seriji ga ima, ali je prisutan samo s nekoliko replika. Oživljavajući Servantesa ispunio sam svoj dječački san, jer njegovu smrt dugo nisam mogao preboljeti, kao, uostalom, ni dvadesetak milijuna Jugoslavena. On mi je važan jer se preko njega vrlo dojmljivo može objasniti naličje opjevanog splitskog humora i šarma. Naime, u mome zavičaju prilježno se njeguje uvjerenje kako je ismijavanje drukčijih – a oni su, vidi vraga, uvijek slabiji – potvrda nečije sofisticiranosti. Servantes je tu da nas podsjeti kako smijeh nije uvijek istoznačnica za veselje. A i da opiše još jednu nepromjenljivu varijablu u našim životima: prije pedeset godina humanistički su se intelektualci tretirali jednako kao i danas, u njima je prosječan, običan svijet, onaj čuveni mali čovjek, uvijek razabirao samo razlog za sprdnju.

Smoje za sebe kaže da nije najbolji pisac "zaključaka kojima se životu i svitu vraća izgubljena ravnoteža, smisal i red" te da zapravo i nije "pravi pisac". Za Malo i Velo misto prvo je napisao scenarij, tek kasnije roman. Kao da mu i nije bilo do toga da bude "pravi pisac".

– Mislim da nije. Cijeloga života o sebi je mislio kao o novinaru, u toj mu je koži bilo sasvim ugodno i nije žudio za nekim drugim zanimanjem ili statusom. Da se na vrijeme preselio u neku veću sredinu, recimo, Zagreb, i tamo se okružio ljudima koji će na njega djelovati intelektualno odnosno umjetnički poticajno, koji će ga uvjeriti kako je preveliki talent da bi rasipao svoje vrijeme i koncentraciju na žurnalističku rinfuzu, tko zna što bi na koncu od njega bilo. Smoju je, međutim, na dulje staze bilo nemoguće zamisliti igdje drugdje nego u Dalmaciji. On je bio radosni zatočenik svoga podneblja, koji je s punim pouzdanjem ispovijedao vjeru kako nigdje nije ljepše nego ovdje. A ostati ovdje značilo je ni jednoga trenutka o sebi ne razmišljati kao o umjetniku. Ako bi i klonuo pred takvim izazovom, uvijek bi se našao netko da ga podsjeti kako on nije Krleža nego obični provincijski novinarčić. Margina nije bila njegova sudbina, nego njegov izbor. Samo je tu bio doma, samo je ljude iz toga miljea zaista poznavao, samo su ga oni zanimali. I to ne zato što je bio nepopravljivi kampanilist (iako, ruku na srce, jest), nego zato što je shvaćao kako se istina o središtu najbolje opaža upravo s margine. Miljenko Smoje umro je većinski prezren, a manjinski voljen. Svojoj udovici nije imao što ostaviti, jer je njihova jedina imovina bio dvosobni stan koji je Lepa naslijedila od svog oca. Upravo zato na vratima stana nikad nije stavio pločicu sa svojim imenom, na njemu je uvijek pisalo njezino djevojačko prezime Ćatipović. Ono malo što je za života zaradio, pojeo je, popio i potrošio na nekoliko skromnih putovanja. Unatoč svemu, i relativnom siromaštvu i apsolutnom preziru kojim je potkraj života počašćen, umro je kao sretan čovjek, što je i bio. Sretan što je bio i ostao dalmatinski novinar.

Zašto je Miljenko Smoje i danas toliko aktualan, zašto tako dobro pogađa, je li to samo zbog karakterizacije likova, vječnih mana i vrlina u ljudi, ili ima još neki faktor? Kako kaže u drami "bavija se ljudiman, njiovin sudbinaman, cilon epohon …"

– Aktualan je i pogađa naprosto zato što je bio blagoslovljen blistavim talentom. A sigurno mu je pomogla i činjenica da su ljudi, u prosjeku, roba s greškom. Lijepo je to kazao Jaroslav Hašek: "Čovjek bi rado bio gigantom, ali je govno." Tako je bilo, tako jest, a tako će i biti. U pedeset godina od premijere "Maloga mista" promijenilo se naoko sve, ali se ustvari nije promijenilo ništa. I onaj nekadašnji i ovaj aktualni poredak jednako su cinični, jednako ohrabruju ljude da ustraju u licemjerju i laži, da se javno zaklinju u lojalnost režimu, a doma mu se rugaju. Samo što su se onda kleli u srp, čekić i petokraku, a danas prisežu u križ i kockice.

Na pisca su, barem u ovoj drami, ljuti njegovi likovi. Kakva je bila Smojina pozicija za života, tko se u ta doba na Smoju žestio, u čijoj je nemilosti bio?

– U javnosti je prilično raširena predrasuda kako je Smoje do početka devedesetih bio plebiscitarno voljen, da bi nakon toga bio općenarodno omražen. No i u danima najveće slave – a ona je bila tolika da je jednom u Splitu upriličen i okrugli stol na kojemu su sociolozi pokušali objasniti taj fenomen – uvijek je bilo dovoljno ljudi koji prema njemu njegovali prezir. Neke je izjedala ljubomora, nisu mu mogli oprostiti što je nadrastao svoj malešni grad, a neki su se prepoznavali u njegovim tekstovima, bivajući pritom dovoljno pametni da shvate kako im se Smoje ruga. Ono što se dogodilo početkom devedesetih poprimilo je, međutim, razmjere javnoga linča. Siguran sam da je među ljudima koji su mu tada glasno fućkali, skidali svece i spominjali se matere, bio lijep broj istih onih ljudi koje je trideset godina kasnije iskreno obradovala vijest kako je Smoje dobio nagradu Grada Splita za životno djelo. Na svijetu ne postoji ništa strašnije od našeg malog čovjeka.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. svibanj 2024 13:04