Kad netko debitira autobiografskom prozom o odrastanju, kao što je to učinila Ankica Tomić prije tri godine, uvijek postoji barem mali, kritičarski crv sumnje što će poslije toga - prestati pisati jer je pisanje o vlastitom životu jedino što se htjelo i moglo ili se posvetiti izgradnji izmišljenih svjetova, dakle fikciji?
Dugogodišnja lektorica i redaktorica u novinskim redakcijama, po struci profesorica književnosti, srećom, odlučila se za ovo drugo i uspjela nas uvjeriti kako sve one nagrade za njezin prvi roman “Naročito ljeti” (od anonimnog V.B.Z.-ovog književnog natječaja za roman na kojem je pobijedila, do Slavića i Kiklopa za najboljeg debitanta) nisu bile slučajne.
Balansiranje žanrovima
“Damen kapric” je, dakle, fikcija koja se, za razliku od prvijenca u kojem se željelo pobjeći od bilo kakvog koketiranja s nevoljama recentne hrvatske zbilje, što je rezultiralo svojevrsnom mirnoćom, čak i pastoralnošću rukopisa, prema istoj toj stvarnosti ipak na neki način pozicionira.
U središtu priče je mladi bračni par koji se nakon honeymoona mora suočiti s vlastitim egzistencijalnim problemima; nezaposlenošću jednog od njih, nedostatkom stambenog prostora i budućim roditeljstvom.
Situacija, dakako, nije baš bajna da bi se odlučilo za kreditno dužničko ropstvo, a odnosi s muževom obitelji (prije svega dominantnom majkom) nategnuti su do te mjere da ne žele pristati niti na prijedlog zajedničkog, međugeneracijskog života.
Roman koji svoj dopadljiv naslov duguje prije svega činjenici kako su ženski likovi pokretači događaja, sastavljen je od više žanrova s čime se pripovjedačica zapravo vrlo suvereno nosi; sve skupa započet će kao svojevrsni obiteljski (pa i društveni) roman, da bismo do kraja dogurali do crne komedije s devedesetogodišnjim starcem u jednoj od glavnih uloga, a između toga naišli čak i na elemente krimića s istraživanjima ne baš lijepih obiteljskih tajni.
Upravo to koketiranje s različitim žanrovima roman čini dinamičnim i čitatelja vuče da ga pročita, kako se to kaže, u jednom dahu.
No, “Damen kapric” nije teška egzistencijalna proza u kojoj smo suočeni s nedaćama mladih ljudi u Hrvatskoj koji su prinuđeni svoj život bazirati i planirati na zdravstvenom stanju starca o kojem su se odlučili brinuti. Ankica Tomić, naime, i ovdje zadržava dozu onog svog optimizma, šarma i lakoće koje nam je prezentirala svojim prvim romanom.
Vesna i Igor, a tako se zovu protagonisti romana, nisu nekakvi tragični likovi, ili ih barem čitatelj tako ne percipira, koliko god im situacije ne išle na ruku.
Punokrvni glavni junaci
Oni su zapravo tipični mladi ljudi, kao književni likovi nimalo papirnati, već dapače punokrvni sa svim svojim vrlinama i manama, koje muče i tipični muško-ženski - ljubavni, bračni, prijateljski i dr. problemi.
Ankica Tomić u ovoj svojoj vrlo čitkoj i na umješnim dijalozima baziranoj prozi učinila je pametnu stvar zbog koje njezin roman nije završio u ladici light proze o tome kako je tanka granica između ljubavi i sumnje, osobito ako sve ostale materijalne stvari nisu posložene kako treba.
Nadopunila ga je, naime, dionicama koje tematiziraju generacije roditelja i baka i djedova, čime je intrigantno progovorila ne samo o obiteljskim tajnama, nego i posljedicama neriješenih emocija iz prošlosti i šutnje koja se na kraju uvijek obije o glavu upravo onima koji su na nju pristali.
Dašak kritičnosti
U međuredovima, također, fino je zahvatila dva urbana miljea - zagrebački i splitski, koje je i jezično izdiferencirala, te unutar fabule posula barem ponešto mrvica koje znakovito svjedoče o malograđanštini i snobizmu i njihovim tragikomičnim posljedicama.
Nije ovdje riječ baš o finim, mrtvim djevojkama, ali ljubavni kosturi koji povremeno ispadaju iz antiknih zidnih satova, čitavom nepretencioznom romanu dodaju i dašak kritičnosti i nedvosmislenu poruku da život nikad nije onakav kakvog glumimo pred susjedima.
Sve u svemu, roman koji ima potencijal hita, a usto je dovoljno “naš” da se nad njim moramo i malo zamisliti.