Fraktura

Đikićeva knjiga traga za točkom u kojoj se pojedinac prelomi pa postane ili ubojica ili heroj

Ivica Đikić
 Marko Todorov/Cropix
U knjizi "Štapići za pričanje" posljednja priča je o Slobodanu Praljku. Riječ je o direktnoj posveti Stanku Lasiću

Nova knjiga "Štapići za pričanje" iz pera novinara i književnika Ivice Đikića donosi sedam priča stilski vrlo različitih u kojima autor, kako je to posvjedočio na predstavljanju u ponedjeljak navečer, traga za onom točkom u kojoj se pojedinac prelomi pa postane ili ubojica ili heroj.

Novi Đikićev književnik uradak predstavljen je online iz Knjižare Fraktura u razgovoru autora i glavnog urednika Frakture Seida Serdarevića, a uz u toj knjižari uživo ograničen broj posjetitelja zbog epidemioloških mjera. Đikićevu knjigu objavila je u studenome prošle godine nakladnička kuća "Fraktura".

Prva od sedam priča objavljena je još 2007. u prvoj Đikićevoj zbirci priča "Ništa sljezove boje". Sada je pred čitateljima pak u promijenjenu ruhu jer, kako je to rekao autor, bio je nezadovoljan nekim rješenjima pa ih je imao potrebu popraviti. Dodao je kako je priča ionako futuristička i u vrijeme nastanka pripovijedala je o nekoj bliskoj budućnosti s odmakom od 30 godina.
Danas kada je ta budućnost pred vratima, ta autofikcionalna priča koja je, kako je rekao Đikić, i potraga za svojim mjestom u svijetu, zapravo je posveta usmenoj književnosti dinarskoga podneblja podignuta na nešto višu književnu razinu.
Potraga za točkom prijeloma svakoga čovjeka kada se, zbog osobnih, društvenih ili inih razloga, odlučuje ili za zlo ili za dobro, zajednička je svim pričama. Đikić je objasnio kako je to njegovo traganje nevisno o tomu koji su to društveni ili osobni razlozi doveli do točke prijeloma, odnosno je li riječ o Udbi, političkoj emigraciji, godinama kojima smo opsjednuti - 1941., 1991., 1945., 1995. ili pak o osobnim tragedijama.

image
Naslovnica knjige


U priči "Pasivizacija" pripovijeda o pismima koje su emigrantima navodno pisali njihovi najbliži i u kojima ih nagovaraju da prekinu sa svojim političkim djelovanjem, a zapravo ih je pisala Udba, odnosno njezin dio koji se baš time bavio. Đikić je objasnio da priča nije temeljena na stvarnim događajima, već je i ona na tragu njegova nastojanja da pronikne u aparat koji hrani ljudsku opsjednutost moći i vlašću.
Također, u fokusu Đikićeva zanimanja su i ljudi koji su uvijek dio nekoga aparata moći i imaju "sposobnost prebacivanja sklopke", odnosno s jednakim 'predanjem' služe svim sustavima, pa će tako u tren oka početi služiti sustavu dijametralno suprotnih vrijednosti od onoga kojemu su do maločas iskazivali potpuno predanje i poslušnost.
Đikić pripovijeda i o našem vremenu naglašene narcisoidnosti, egoizma i alibijima humanizma, a čije su posljedice mnogi socijalni poremećaji.

Sedma i posljednja priča je ona o Slobodanu Praljku koja je, istaknuo je Đikić, zapravo direktna posveta Stanku Lasiću koji je u svojoj trećoj knjizi "Krležologije" napisao "Ja sam Ante Pavelić", odnosno ustvrdio je da nemamo pravo okretati leđa od Nezavisne Države Hrvatske (NDH) kao da nas se ona ne tiče i da je ona zlo s kojim mi nemamo ništa.
Isto tako, smatra Đikić, "trebamo se suočiti i sa Slobodanom Praljkom, logorima u Hercegovini i dio toga zla prenijeti na sebe, vidjeti kako je to zlo 'proklijalo' i suočiti se s tim zlom kroz razne oblike stvaralaštva".
Ivica Đikić rođen je 1977. u Tomislavgradu (BiH). Novinarstvom se profesionalno počeo baviti 1994. u Slobodnoj Dalmaciji, a u tjedniku
Dikić je za roman "Cirkus Columbia" dobio je nagradu Meša Selimović za najbolji roman objavljen u Hrvatskoj, Srbiji, BiH i Crnoj Gori, a po motivima tog romana oskarovac Danis Tanović snimio je 2010. istoimeni igrani film.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
07. srpanj 2022 06:37