Smetlar je Sizif našeg konzumerističkog društva, nesretni radnik osuđen da ide od kuće do kuće i skuplja vreće smeća, u beskrajnom protoku otpada koje proizvodimo iz dana u dan. Sudbina mu je isti svaki dan, uvijek iznova radi isto, cijelu vječnost. Da nema nas da podnesemo ovaj teret, sve bi se raspalo. Štakori bi preuzeli vlast, zrak bi postao smrdljiv, harale bi kuga i kolera. Filozof George Bataille bio je u pravu: višak je prokleti dio obilja i nitko si ne može priuštiti da zaglavi s njim.
Tako piše Simon Paré-Poupart, kanadski smetlar koji je postao literarna zvijezda. U rujnu 2024. godine kanadski nakladnik Lux objavio je njegove memoare pod nazivom „Ordures!: Journal d’un vidangeur“ (Smeće: dnevnik jednog smetlara) koji su, praktički preko noći, postali hit u Kanadi, a Paré-Poupart osvojio je i godinu kasnije nagradu kvebečkih knjižnica. Smetlarska slava prenijela se preko granice pa je upravo objavljeno i američko izdanje pod nazivom „Trash! A Garbageman’s Story“ (Melville House).
Simon Paré-Poupart zaposlio se kao smetlar u Montrealu kako bi si platio školarinu za koledž. Nakon što je diplomirao sociologiju i međunarodni biznis te radio kao novinar i socijalni radnik, vratio se prvom poslu i radio kao smetlar punih dvadeset godina. Zašto? iz ljubavi prema fizičkom radu, grubim kolegama te poštenju i slobodi koje mu nijedan drugi posao nije dao.
„Malo tko će proživjeti ono što sam ja proživio. Dane provodim okružen smećem. U dvadeset godina prebacio sam preko leđa gotovo 70 tisuća tona smeća i to me oblikovalo u čovjeka kakav sam danas. Pogledi koje zamjećujem na svojoj ruti govore mi da me ljudi nekad zamjenjuju za smeće koje skupljam. No ja to vidim drugačije: moj posao je važan. Ja sam smetlar. Dan za danom dižem i vučem ostatke civilizacije koja zagađuje svijet kao nijedna prije u ljudskoj povijesti. Moji kolege smetlari i ja odstranjujemo mrlje našeg potrošačkog društva. Naš rad iz pozadine sprečava da se cijelo zdanje uruši, barem za sada“, piše Simon Paré-Poupart u uvodnom poglavlju svojih memoara.
Sretna je okolnost što voli svoj posao, pa u knjizi tu strast želi podijeliti. „Želim da se smetlare svijeta vidi onakve kakvima jesu. Najvažnije, želim da prestanete vjerovati da smeće nestaje čarolijom. Ništa ne nestaje magijom. Pustimo te iluzije djeci i vratimo se u stvaran svijet. On je prekrasno i prljavo mjesto, slično kao i smetlari“, nastavlja autor.
Simon Paré-Poupart bio je izgubljen u tinejdžerskim godinama. Otac mu je bio alkoholičar i zbog toga su se njegovi roditelji rastali. U očima svojeg oca, Simon je uvijek bio bezvrijedan – ništa što je učinio nije ga moglo zadovoljiti. Majka mu se preudala, no ni s poočimom nije bilo bolje: „Taj se nikad nije umorio od toga da mi govori: ‘Postani muškarac!‘“ Poočim se u muškarca pretvarao u teretani, dižući utege i pijući proteinske shakeove. Kad je Simonu jednog dana dojadilo slušati uvrede, upitao je poočima Pierrota kako da postane muškarac. „Pokušaj trčati za smetlarskim kamionom! To je navodno težak posao“, odgovorio mu je otresito.
I tako je Simon Paré-Poupart odnio svoj životopis u malu tvrtku za odvoz otpada, Services Sanitaires Gauthier. Nije mogao ni zamisliti da će skupljati smeće svih deset godina koliko mu je trebalo da završi fakultet: dane je provodio u učionici i knjižnici, noću je skupljao smeće.
Pravi smetlar, piše, postaneš kad naučiš psovati; to je nešto poput krštenja u smetlarskom biznisu. Brzo shvatiš da si nitko i ništa u očima drugih, ali i da se više nikome ne moraš dokazivati. „Na dnu si društvene ljestvice, no u tome ima utjehe – ne možeš pasti niže“, piše u knjizi. Smetlari, međutim, nisu heroji radničke klase, o njima nitko ne piše romane.
„Neki se smetlari ponose statusom otpadnika. Daje im osjećaj svemoći. Znate, nema puno ljudi koji bi mogli raditi moj posao; to mogu samo pravi muškarci; ako se popnu na moj kamion, razbit ću ih. Ispod površine ovog ponosa pronaći ćete duboke rane, latentnu frustraciju, pa čak i krhkost. Mi smo bivši motoristi, narkomani, sportaši koji su napustili svaku nadu da će uspjeti, odrasla djeca s ožiljcima teškog djetinjstva. Nasilje nam je u krvi, a nakon što smo bačeni u svijet skupljanja otpada, ne treba dugo da ono ispliva na površinu.“
Biti smetlar čin je autodestrukcije, smatra autor. Prosječan smetlar u tom poslu izdrži manje od deset godina iza kamiona. „On je poput stroja!“ kompliment je rezerviran za najbolje smetlare. „No kad nadmašimo strojeve, zar ne izgubimo nešto od naše ljudskosti? I nije li činjenica da smo prisiljeni raditi neljudskim tempom siguran znak da se davimo u otpadu? Naša civilizacija proizvodi nove stvari vrtoglavom brzinom, samo da bi one sve brže propadale. Tako se vrte kotači trgovine“, zaključuje Simon Paré-Poupart.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....