Kad bi stvari u književnosti i oko nje funkcionirale onako kako odavno ne funkcioniraju i kad bi knjige imale još ikakvo “šire” značenje, dugogodišnja književnica, publicistkinja i feministička aktivistkinja Đurđa Knežević svojim bi novim romanom “Disanje nemani” vjerojatno podigla veliku medijsku buru i potakla neke rasprave. U svakom slučaju njezin bi peti roman zbog svoje teme i načina obrade trebao doživjeti mnogo bučniju recepciju od svojih romanesknih prethodnika u kojima se autorica bavila intimnijim, pa po defaultu i hermetičnijim temama koje se tako uspješno mimoilaze sa širom čitateljskom publikom.
Bez mnogo okolišanja, naime, kada bi “Disanje nemani” trebalo svesti na jednu rečenicu, kao odgovor na pitanje o čemu se tu zapravo radi, ona bi glasila – o seksualnom zlostavljanju maloljetnika u kojem glavnu ulogu ima svećenik u jednoj maloj, provincijalnoj sredini. No, tome bi odgovoru svakako trebalo prirodati i jedno veliko - ali... Jer, Đurđa Knežević definitivno nije spisateljica koja bi od takve teme načinila senzacionalistički, realističko-naturalistički roman, iskoristivši “atraktivnost” (i aktualnost) teme i sve njoj pripadajuće konotacije.
Zatvaranje očiju pred istinom
Dapače, riječ je o vrlo odmjerenom i vrlo inteligentno postavljenom romanu, višeslojnoj priči koja započinje povratkom glavne junakinje u rodni kraj nakon mnogo godina, kao što započinju mnogi poznati i veliki romani, a završava konačnim suočavanjem i oslobađanjem od tereta traumatične prošlosti koja je konačno pobjeđena. Između tog početka i kraja, na prvi pogled pomalo očekivanog, čitamo odlično napisanu prozu koja - premda jest opet intimna i fokusirana na unutarnji svijet glavne junakinje koja u rodno mjesto dolazi na promociju monografije lokalnog kazališta u kojem je i sama jednom davno glumila - posjeduje unutarnju napetost i dinamiku gotovo nekakvog mračnog trilera.
S jedne strane, jasno, roman je to glavne junakinje Nane i njezine borbe za vlastiti identitet, nepravedne bitke u kojoj se morala odreći svoje različitosti u sredini koja neumoljivo zatire svako pravo na individualnost, zbog čega je svoju strast za nogometom i kazalištem morala žrtvovati, otići i postati uspješna odvjetnica u velikom gradu. U trenutku dok vozi prema mjestu svoga odrastanja i traumi, ona je izvana uspješna žena pomirena s time da se u svijetu odraslih gluma može prenijeti i na druge životne obrasce, osobito one odvjetničke, ali još uvijek toliko rastrzana i traumatizirana da ni svojoj psihoterapeutkinji ne uspijeva razotkriti najveću i najintimniju tajnu.
Izmjenjivanjem dionica sadašnjosti u kojoj se događa spomenuta promocija u mjestu koje je svoj velik danak platilo i nedavnom ratu, s onima iz prošlosti u kojima je junakinja bila jednostavno drukčija, premalo ženstvena i neprilagođena, ali prije svega žrtva koja krije veliku traumu, roman na neki način prerasta u snažnu priču-opomenu u kojoj se kroz individualnu sudbinu progovara o modelima ponašanja, šutnje, zatiranja osobnosti i zatvaranja očiju pred istinom.
Povratak na mjesto zločina
Na taj način “Disanje nemani“ izmiče iz obrasca intimnog romana i prelazi u sferu javnoga, onoga koji vrlo pomno i snažno zadire ispod površine provincijalnog “ne talasaj“ mentaliteta mnogih naših malih sredina u kojima je svaku individualnost najlakše proglasiti ludilom i devijacijom, a čak i gnjusan zločin kao što je seksualno zlostavljanje jednostavno prikriti i praviti se da ne postoji, makar žrtva bilo i vlastito dijete. Nanin tihi povratak na “mjesto zločina” okidač je sjećanja na djetinjstvo u kojem su sva prijateljstva i uobičajene obiteljske situacije bile provučene kroz koprenu strašne tajne za koju treba kriviti samog počinitelja zločina, ali i društvo u cjelini koje je sklono braniti jačeg, utjecajnijeg, instituciju, a uništiti slabog, drukčijeg i nezaštićenog. Povratak je, dakle, okidač da kosturi izađu iz ormara u koji su godinama bili pospremljeni, ali i da se konačno s njima obračuna i izgura ih se iz prostora podsvjesnog u kojem su konstantno onemogućavali normalan život.
Đurđa Knežević svojim je novim romanom učinila barem dvije važne stvari – progovorila o temi o kojoj se ni u literaturi jednostavno ne smije šutjeti i pronašla odgovarajući modus pripovijedanja kako od toga ne bi načinila pamflet ili senzacionalističku sapunicu. Zapravo je velikim dijelom ostala vjerna svojoj poetici; kroz tu i takvu priču provukla je mnogo dionica koje su pisane u njezinom, “hermetičnijem“ stilu – od odnosa prema umjetnosti do fokusiranja na unutarnji svijet glavne junakinje. U konačnici roman je ispao neobičan, ali uspješan spoj – važne teme, angažiranosti i visokih liternih kriterija.
Knjiga je dostupna u Bestselleru Jutarnjeg
