Nisam dosad pisao o smrti kao književnoj i filozofskoj temi negoli zgodimice zato što je ovaj dnevnik ionako i kronika umiranja.
Nisam pisao opširnije i zato što se libim iznositi vlastit doživljaj smrti, koji mi se doima odviše nametljivim pa i, rekao bih, razmetljivim. No ipak ću ga iznijeti, možda koga ohrabri.
Doživljaj svoj smrti, mutan, kao i u svakoga živog, ipak donekle umijem artikulirati, zato što mi se staza kojom kročim odnekud čini sve poznatijom. Sve i da hoću, smrti se više ne mogu toliko uplašiti koliko sam je se jednom ili više puta već bio preplašio. Naime, čini se da sam prestar da ponovim doživljaj.
Svi su ratnici braća, osim zločinaca, koji nisu braća nikome. Svi smo braća, brat ti je i onaj protiv kojeg si se borio. Braća smo jer nas veže iskustvo smrti. Svi smo kao mladići, manekeni života kao takvog, potpisali upravo vlastitu smrt i pošli joj ususret. Mimoišla nas je, ali vidjeli smo koga nije; vidjeli smo njihova lica, dodirivali njihove još tople uši, ili, najgore, odlazili njihovim bližnjima na vrata da kažemo kako je Kruno, kako je Željko, Damir, kako je Ivan, John ili Jovan, svejedno, kako je on – poginuo.
Možete li zamisliti svijet u kojem vas više nema? Možete li zamisliti svijet u kojem se i ne zna da vas je bilo? Svijet u kojem se ni vašeg nestanaka nitko ne sjeća? Takav je svijet, dakako, jedini moguć, a glava je starog vojnika riznica slika mladića čije su majke i čiji su očevi već pomrli, čija su djeca nerođena i čije plave oči pamtiš još jedino ti. Živi stari vojnik, čini mu se eonima dulje od drugova koji su pali u dvadesetoj, u dvadeset i prvoj, u dvadeset i trećoj…
Što sam stariji, to misao o vlastitoj smrti dakle lakše primam. Štoviše, takvom mišlju kao da smrt otklanjam od svih koje volim, pa i onih koji su mnogo stariji od mene. Jest mučnije strahovati za drugoga, negoli za sebe, rekao bih.
Emil Cioran, filozof čije misli animiraju ovaj dnevnik, definirao je dragovoljce koji polaze u rat da obrane zajednicu kao plemenite samoubojice, čija je smrt lijek za narod.
Narod je, dakako, apstrakcija, ali nije apstraktan ni jedan leš. Ginuli su mladići da spase starce, sve dok posljednjeg ne izvuku iz sela. Ginuli smo upravo zbog jedne bake i njezinih kokoši.
Koji put mi se dogodi da u starcu, prolazniku, prepoznam mladića. Plastično zamislim pomlađene njegove oči, a onda shvatim da rekreiram osmijeh mladića u uniformi, usputnog druga, s kojim sam jedne davne noći popio konjak, a već sljedeće su ga pokrili šatorskim krilom.
Pandemija kosi starce, a onoliko koliko smo ih spremni spašavati, toliko smo, zapravo, spremni prihvatiti i vlastitu budućnost.