1. Gospođo Mia, čestitam na nagradi ‘Iso Velikanović’ za životno djelo na području književnog prevodilaštva. Ovo vam je već druga za životno djelo, što se promijenilo otprije sedam godina kad ste dobili prvu?
- Hvala vam na čestitkama, obradovala me ta velika nagrada. Prva me nagrada potaknula da ustrajem u svom radu i tako mi produljila radni vijek za sedam godina, pa će to, nadam se, učiniti i ova. Od prve nagrade naovamo prevela sam još mnogo toga, a u Društvo hrvatskih književnih prevodilaca došle su nove snage, među kojima ima vrlo vrijednih i dobrih. Uživam čitati njihove prijevode.
2. A od 1966. godine, kad ste u nakladi zagrebačke Zore objavili svoj prvi prijevod prvog romana engleskog pisca Thomasa Hardyja ‘Under the Greenwood Tree’/Pod zelenim stablom?
- Tijekom tih prohujalih desetljeća nakupilo se mnogo romana uglednih engleskih, američkih i francuskih autora, knjiga za djecu, književno-kritičkih eseja za književne časopise, jedna knjiga iz književne teorije, ona kratkih priča za 3. program Hrvatskog radija te jedna poetska drama.
3. Jeste li tada, na početku karijere, mislili da ćete moći živjeti od prevođenja, osobito nakon što ste uz engleski prevodili i s francuskog?
- Nisam, bila sam se odmah zaposlila na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, a potom u Školi stranih jezika, za koju sam napisala dva udžbenika, dvije male antologije angloameričkih pisaca za Školsku knjigu i jednu knjižicu za Mozaik knjigu. Usput sam prevodila. Sada mi se čini nemogućim da sam sve to stigla uz svakodnevnu nastavu i brigu za obitelj.
4. Kakav je sada status prevoditelja kod izdavača, cijeni li se vaš rad?
- U posljednjem desetljeću status prevoditelja prilično se popravio: čini se da smo izašli iz anonimnosti, milostivi novinari spomenu nas u svojim člancima, sudjelujemo na prevodilačkim skupovima u zemlji i inozemstvu, organiziramo vlastite skupove i predstavljanja koja ljubiteljima knjiga pomažu da razumiju važnost prevođenja i ulogu prevodilaca u poslu bez kojega bi hrvatska kultura bila siromašnija za brojne svjetske pisce. Jedino što se nije promijenilo jest financijska nagrada koju dobivamo za svoj mukotrpan posao.
5. Čitatelji vas uglavnom pamte po jednom od vaših prvih prijevoda ‘Malog princa’ Antoinea de Saint Exupéryja. U čemu je tajna dugovječnosti tog vašeg prijevoda?
- Možda u mojim simpatijama za toga dječaka s drugog planeta i ljubavi s kojom sam mu se bila posvetila. A pritom i moj hrvatski jezik koji je manje-više pretrpio sve pravopisne mijene i ostao jezik koji sam naučila u mladosti. No, ta simpatična knjiga duguje čovječnost svojim porukama koje osvajaju mlade, ta nije li netko rekao da je to knjiga koju dečko daruje curi i obrnuto?
6. To se događalo dok su se knjige čitale i darivale. Pitam se s kojim se sve znanjima i vještinama mora ‘naoružati’ prevoditelj kad se uhvati u koštac s književnim djelom, osim jezika, povijesti ili, recimo, raskošnog lirizma autora?
- Rekla bih da se pravi prevodioci rađaju s osobitim senzibilitetom koji im pomaže proniknuti u duh autora, pronaći u njemu onu ‘zlatnu kuću’ koja njegovo djelo čini vrijednim. Jezik, strani i materinski, dakako jest conditio sine qua non, no jednako je važan cijeli svijet toga jezika. Jer svaki je jezik svijet, način na koji pripadnici pojedine jezične skupine percipiraju i imenuju taj svijet.
Zato treba dobro poznavati i povijest i kulturu dotične jezične skupine, treba, primjerice, moći u tekstu prepoznati porijeklo ili pak autora nekog stiha, sintagme, izreke i reference. Raskošni lirizam? E, tu dolazi upomoć prevoditeljev senzibilitet i osjećaj za mjeru. Želimo li ostati vjerni autoru, treba ga prevesti ne parafrazirajući njegove rečenice, ne dodajući vlastite ‘ukrase’ zato što nam se učini da ‘tako ljepše zvuči’. Valja nam do kraja poštovati piščev stil.
7. Kako je to izgledalo kod vašeg prijevoda Durrellovih opisa u ‘Balthazaru’?
- Durrell je iznimno težak autor za prevođenje. Neki ga nazivaju engleskim Proustom. Rad na Baltazaru bio mi je težak i sladak. Durrellovi raskošni opisi pustinje ili pak Aleksandrije s mora danas ne bi ‘prošli’. Njegovu dugu, a konciznu rečenicu, njegove dvoznačnosti i višeznačnosti, njegovu zgusnutu poetičnost, nije lako prevesti. Učinila sam sve što sam mogla, nadam se da sam u nečemu i uspjela.
8. Nedavno sam pisca Borisa Perića pitao kako bi izgledalo kad bi njegov prijevod Krležinih ‘Balada Petrice Kerempuha’ s njemačkog na hrvatski netko objavio u prijevodu s njegova prijevoda na njemački opet na hrvatski. Nije mi znao odgovoriti na pitanje. Što vi mislite, bi li to nakon preprevođenja bilo drukčije djelo?
- Mislim da bi. Razlikovalo bi se od prevodioca do prevodioca. Nažalost nisam čitala Perićev prijevod Krležinih ‘Balada’ na njemački jer ne govorim njemački, no divim se kolegi Periću - junački je to pothvat.
9. Što savjetujete mlađim prevoditeljima kojima predajete?
- Savjetujem im neka čitaju, čitaju i čitaju dobre hrvatske pisce i dobre prijevode. Govorim im da je prevođenje krasan posao i velika pustolovina, golem kreativni izazov i veliki gušt za istinskog ljubitelja riječi, ali i silno odgovorna, naporna rabota od koje nažalost ne možemo zarađivati za dostojan život.
10. Kako ste birali knjige za prijevod? Jeste li uvijek bili zadovoljni onim što su vam nudili nakladnici?
- Nakladnici imaju vlastite planove i ciljeve, zato sve što nude ne mora biti privlačno. Nastojala sam uzimati ono što mi se činilo važnim od dobrih pisaca, starih i suvremenih, ostalo sam uglavnom odbijala. Jer užitak prevođenja ipak mora biti na prvome mjestu. A užitak je, vjerujte, velik kad osjetite da ste prenijeli upravo ono što i kako je to zamislio autor. U tome je sav čar prevođenja.