Prvu knjigu Vedrane Rudan uredio sam prije točno 20 godina (bio je to njezin treći roman, Crnci u Firenci) i od tada sam radio na gotovo svim knjigama koje je objavila. Usprkos imidžu prznice koja će vam bez okolišanja sve sasuti u lice, pritom je bila maksimalno kooperativna i nikad se ni zbog čega nije naljutila. Uvijek govorim da mi je kao uredniku najlakše raditi s najboljima. Najmanje gnjave i najbolje razumiju sve što im sugerirate. Tako je bilo i s Vedranom, oko svega bismo se dogovorili brzo i jednostavno.
Ta diskrepancija između njezina javnog i privatnog lika nije se, međutim, odnosila samo na rad na tekstu. Vedrana je pisala oštro i beskompromisno, nije kalkulirala i nije se nikoga bojala. Štoviše, upravo je prema autoritetima bila najžešća, a nije se libila ni psovke (zapravo, pretvorila ju je u književni program, pa joj se jedna knjiga i zove – Zašto psujem). Kad sam uređivao njezine tekstove, puno sam puta naišao na rečenice za koje sam bio siguran da ih se nitko drugi ne bi usudio napisati. Ponekad bi i pretjerala, ali to je bila njezina spisateljska strategija, pa i cijena slobode koju si je prisvojila. Ta izravnost i prgavost, činjenica da nitko drugi nije pisao kao ona, donijela joj je čitatelje, ali zbog toga su je mnogi doživljavali kao grubu i neempatičnu osobu. Ali evo opet nešto privatno, nijedan me autor nije toliko puta nazvao i pitao kako sam kao Vedrana Rudan. Čak i sad na kraju, kad je bila teško bolesna. Imao sam neki benigni operativni zahvat, a ona ne samo da je zvala mene, nego je zvala i doktora, da mi pronađe termin, a sve bez moga znanja. I meni je uvijek kad bi nazvala bilo neugodno, jer ona je smrtno bolesna, a ja joj podnosim izvještaj o svojem stanju.
Usprkos svoj njezinoj javnoj galami i lucidnim performansima, meni se zapravo često činilo da je Vedrana povučena i pomalo stidljiva osoba. Pogotovo sam taj dojam imao na predstavljanjima njezinih knjiga, činilo mi se da joj je neugodno kad se govori o njoj i njezinu radu pa bi sve vrlo brzo pretvarala u performans i smijeh, jer joj se tako bilo najlakše sakriti. Nekoliko puta sam joj predlagao da odradimo klasičnu promociju na kojoj ćemo pokušati ozbiljno raščlaniti i predstaviti njezinu knjigu, ali to nikad ne bi trajalo duže od deset minuta, eventualno bi me pustila da kažem što mislim o knjizi, a onda bi preuzela promociju i počela provocirati i mene i publiku, a knjigu bi zaboravila. I u svojim tekstovima zapravo se skrivala i mistificirala svoj život, bez obzira na tobožnji autobiografski diskurs, pa se tako posljednjih godina i razvodila i ponovno udavala, i što sve ne, iako smo svi mi znali koliki joj je suprug oslonac u životu. Najviše se zapravo otkrila u autobiografiji Ples oko sunca, koja je bila veliki hit, ali mislim da je od kritike ostala nepročitana.
Uvjeren sam da se to dogodilo s većim dijelom njezina književnog opusa. Zbog animoziteta koji je stvorila svojim javnim djelovanjem, mnoge su njezine knjige ostale zapravo nepročitane. A riječ je o velikom opusu, o 17 knjiga koje su prevedene na desetak jezika, knjiga prema kojima je napravljen velik broj uspješnih predstava u Hrvatskoj, regiji i u svijetu. I mislim da taj opus zaslužuje još jedno, puno ozbiljnije čitanje.
Igor Mandić, još jedan kojem se nije moglo zatvoriti usta i koji se nikad nije plašio reći što misli, objavio je knjigu Sloboda lajanja, u kojoj objašnjava koliko je važno pisati ono što većina ne želi čuti. Vedrana je također svoje tekstove pisala s tom mišlju na umu. Kad je Mandić umro, posvađao sam se s jednim kolegom koji me uvjeravao da će se sigurno uskoro pojaviti netko tko će popuniti njegovo mjesto, ali ja sam bio vrlo skeptičan prema tome, to nije ni zagarantirano ni vjerojatno. A isto mislim i za Vedranu, proći će puno vremena dok se na našoj književnoj i publicističkoj sceni pojavi netko kao Vedrana Rudan.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....