Nisu Hrvati Iranci pa da se spontano, u svakodnevici, utječu poeziji, naizust recitiraju stihove.
A baš to se dogodilo u ponedjeljak navečer, nakon što je javljeno da je preminuo Danijel Dragojević. Nekome tko nije naš i ne poznaje nas, slučajnom putniku koji se u Hrvatskoj zatekao, učinilo bi se da je posebno lijepa zemlja u kojoj mase žale za pjesnikom kojega nije ubila diktatura i nemio režim, koji nije bio revolucionar, već pripovjedač svakodnevice, tih a glasan, otišao pokošen životnom dobi. Nisu društvene mjere, ma vraga nisu, barometar javnog mnijenja, nakon vijest o smrti pjesnika koji je prije koji dan doživio devedeseti rođendan, nastala je spontana pjesnička večer.
Tražili su i nalazili, kopirali su i lijepili, prepisivali i stavljali poznate i manje poznate Dragojevićeve stihove.
Povjesničar umjetnosti i pjesnik Zvonko Maković, uz odlazak Dragojevića, kaže:
"Nisu prošla niti 24 sata otkako je, napunivši nedavno devedeset godina, otišao Danijel Dragojević, a svi portali, društvene mreže, mediji općenito, govore o odlasku najvećeg hrvatskog pjesnika. Pišu se pritom komentari puni snishodljivosti i degutantne potrebe da se ističe osoba komentatora, a pokojnik služi mahom kao sredstvo da se nešto kaže o sebi samome. Mogu samo zamisliti kojim bi gađenjem i prezirom Danijel Dragojević čitao sve te najčešće isprazne i konvencionalne rečenice u kojima se spominje njegovo ime i uzdiže njegova poezija. Kažem to stoga jer sam ga dovoljno dobro i veoma dugo poznavao, bio s njim stanovito vrijeme blizak, a zatim, kao što je to bilo sa svima s kojima se poznavao, prekinuo kontakt. Kao osoba bio je poseban, upravo jedinstven stoga što je svoju osobnost u cijelosti podredio poeziji, pisanju, riječima. Odbijao je svako podčinjavanje drugome i drugima, i to krajnje radikalno. Nije dozvoljavao da mu knjige izdaje tko želi, nego je uvijek birao sam urednika i nakladnika, da bi, po pravilu, prekidao odnose s njima nakon izlaska knjige. Nije prihvaćao nagrade, a s prezirom je odbijao prijedloge da mu se poezija prevodi na druge jezike i izdaju druga izdanja knjiga. Nije sasvim pogrešno reći kako je bio osobenjak. Ali je najveći. Najlucidniji, najtalentiraniji, najmoćniji, najzavodljiviji pjesnik koga sam poznavao, čitao, beskrajno volio… Uvijek me je podsjećao na meteora koji se pojavi niotkuda, zabljesne i ostavi čudesan trag koji se pamti. Od jučer društvene mreže, svi drugi mediji preplavljeni su pjesmama koje mogu čitati svi oni koji nikada nisu u rukama imali ijednu od Dragojevićevih brojnih knjiga. I to je, vjerujem, vrlo dobro."
Irena Matijašević, urednica na Hrvatskom radiju i književnica, opisujući Danijela Dragojevića, način kako je govorio i pisao, prisjeća se: "Ponekad je u razgovoru znao razmišljati i do pola sata jer je tražio prikladnu riječ da opiše nekog čovjeka, ali samo jednu riječ. Tražio je srž onoga što opisuje, pa bio to četvrtak ili ljetni dan, kako glasi njegova zadnja objavljena pjesma u kojoj međutim kaže da je možda upravo nepostojanje srži srž ljetnog dana. Dragojević se nije koristio velikim, zvučnim i učenim riječima nego malim i običnim, svakodnevnim riječima - poput "negdje" ili "onomad" - malim pomacima među njima stvarao je nove svjetove."
Pjesnik i urednik Miroslav Mićanović u povodu Dragojevićeve smrti kaže:
"Onome tko u ovom trenutku piše tekst, ili govori o Danijelu Dragojeviću, izmiče glas kucanja "na neizvjesna vrata", opomena da mu je bolje biti izvan očekivanih javnih očitovanja, nepouzdanih rečenica i vrednovanja. Dragojevićevo pjesništvo živi od određenih poetičkih uporišta, čitanja i znanja, kojima on izmiče, mijenja ih i daje im neočekivane uloge i značenja. Pjesniku kojem je "nevrijeme i drugo" trajno opsadno stanje pisanja fenomeni svakodnevnoga, prolaznoga i nevidljivoga jesu put u oksimoronsku složenu jednostavnost, začudnost i uzvik nad mjestimičnim i skrivenim. Ali njegovi su prividi i sjene dio hrabrosti kretanja u stranosti kojom se čitatelj-hodač upoznaje sa svojim "stvarnim tijelom" i gdje s "tvojim srcem udara i sve tvoje".
Važnost Dragojevićeva pjesničkog znaka, jezika, prisutnost u prostoru suvremenoga hrvatskog pjesništva, jest u drugom (drukčijem) smjeru, u pripitomljavanju "velikih tema" i sposobnosti da relativizira ono što je naizgled konačno, završeno, ili da u tekst (pjesmu, zapis, mikroesej) priziva ono što je odsutno. Katahrestički učinak njegove poezije pristiže s, naizgled, jednostavnog tla očiglednosti i Zvonimir Mrkonjić će s pravom reći da je njegov "pjesnički jezik način neposrednog osvjedočenja, provjere i ovjere postojećeg, utvrđivanja očiglednog", da on otkriva kako jezik "navesti da fabulira ono što ga neposredno omogućuje i, dakako, da omogući ono što fabulira?" Polet i ushit, pustolovnost običnoga, gravitacija i tlo, živo i neživo, flora i fauna (vrapci…), zvijezde, ludost i mudrost, blizanci, bilježnice, dani i noći, mahnita ljubav, uzlovi i čvorovi, tržnice i gradovi - samo su neki od opsesivnih motiva beskonačnog niza koje Dragojevićevo pjesništvo koristi, ponavlja, ostavlja i prepušta onome koji čita, onome koji piše. Na opasnoj granici da i sam postane "bolje uho" suvremenoga pjesništva, bio je, njegovim riječima, pjesnik drugih i drugačijih (Ali što se koga tiče što u mom vrtu cvjeta ruža). Zamjene i virusi, predmetni svijet, pomaci i uzmaci, grad i trg, otok i more (potpalublje i dno) alati su s kojima se od prostora svakodnevnog poezija pristiže u područje suvremenosti, područje kulture, svijeta, njegovih rituala i običaja. Dragojevićevo je pjesništvo u prešutnoj raspravi s postojećim generacijskim standardima pjevanja i mišljenja, u njegovim pjesmama, mirkofikcijama, osim fenomenoloških uvida i nesporazuma, nerijetko lebdi ono što je nadrealno i imaginarno. Međutim, presudnim se u njegovu pjesništvu čine igra, jezik i događaj: uvjerenje da je pustolovnost pisanja način da se vidi (gradi i razgrađuje) svijet, da se pisanjem odupre, ili pristane, na različite potrebne i nepotrebne stvari, na neminovnost kakva je, između ostalog, i smrt: "A ipak, onome tko s prozora na obali/gleda kako brod klizi i bez napora ulazi/u luku, a trag mu začas nestaje, srce/zaigra i misao o smrti, ako se i javi,/lakša je, tiša, bliža običnoj misli." Ima li razloga ne složiti se s nadom u lakšu i tišu, a time običnu misao? Ima i nema, rekli bismo pjesnikovim riječima. Ima i nema!"
Branko Maleš, pjesnik i esejist, razmišlja:
"Riječi pjesnika prelaze svoje rubove i naše su poetske veze istinski trajne i potreba da se u ovoj sumanutoj realnosti sve rasteže, uvećava, steže, smanjuje, čini starijim, gura u neke posude i zbija u male priče. Moja priča je iz tih birokratskih registratora i tablica kad je kao tehnološki višak, doduše bez detalja i fakata, Dane Dragojević nestao kao rečenica tako da mu nijedan atom ne ostane čitav i miran.. Njegove autorske radijske emisije su kulturne činjenice i o toj posebnosti sam se i javno očitovao i pobunio jer je odbačen. Zbog te pobune mene i kolega pjesnika pozvan sam na razgovor… Uz niz birokratskih objašnjenja i pojašnjenja ponuđeno mi je da ga zamijenim i dobijem njegov posao. Svjedok sam koji to mora zabilježiti i komentirati i te vrste misle da se svi lakše uklapaju u njihovo vrijeme i njihove zamke i pronalaze načine da te nadmudre. Pokvaren je i iznevjeren zrak u tim prostorijama i hodnicima naše radne kuće gdje smo se kao i uvijek susreli posve slučajno kao i svih tih dugih niza godina po gradskim ulicama Zagreba. Kada me je pjesnik Dane "pogrdio" što sam reagirao, upitao sam ga: "A što sam trebao reći?", na što je stari cinik spremno uzvratio: "Ništa", "Ništa ste trebali reći". Svi znaju da je otišao tiho i bez riječi.
Nema odjeljivanja čovjeka Dragojevića od pjesnika. Poetika pogleda, uobičajena oznaka autorove poetike, uz pripadnu koncentraciju i redukciju, označava autora kao fenomenološkog redukcionista prve vrste. Autor je na huserlijansko-merlo-pontijevskoj podlozi stvarao niz desetljeća, dorađujući kapitalni obzor potragom za prvobitnom konkretnošću Geneze i prabitkom. U pjesnika potraga za prvobitnom konkretnošću počinje klasičnim kljaštrenjem predodžbe i time otkrivanjem izvorne fenomenalnosti. Pjesnikovo diskurziviranje svijeta – poznata je autorova zamjena svega sa svime (niska – visoka književnost; proza – poezija – hibridni esej). U maloj sredini ove rubne zemlje koja podnosi nemile udarce od svojih vođa i kreatora u predvorju boljeg očekivanja, dozvolite svim hodačima naših gradova i naselja da zastanu i pročitaju ime Danijela Dragojevića na početku svoje ulice. Ako ni zbog čega drugog a ono iz sažaljenja prema zemlji koja ipak nije nimalo kriva jer državnici nisu odali počast pjesniku Danijelu Dragojeviću."
Kako Danijel Dragojević ulazi u pisanje - a da pritom nije bitno je li riječ o pjesmi ili eseju, pita pjesnik Miroslav Kirin.
"Odgovor je možda složen za kritičare, a jednostavan za čitatelje, podrobnija analiza bi svakako otkrila relativno jednostavne mehanizme njegova pisanja. Jedan od učestalih načina je i da se pozove na san – pjesnik sanja poznanika ili poznanicu i oko toga se isplete priča. Pritom se prizor odvija u pjesnikovom snu. „Prije nekoliko dana susreo sam u snu P.S.-a, mog starog znanca“ (Pustolovina, Rasuti teret, 1985); „U snu pjesnikinja V.P. traži da joj pružim ruku kako bi mi ‘kazivala‘ iz dlana.“ (Sudbina, Hodanje uz prugu,1997.); „Susrećem u snu pjesnika Dragu I.“ (San, Negdje, 2013.). Obratno je rijetko, vjerojatno zato što su mu to znanci ipak ustručavali reći. Ali u Rasutom teretu ima i rijetko svjedočenje iz suprotnog smjera: „Prošle noći sam te sanjala. I inače te sanjam“, kaže mi znanica.“
On sam će zanijekati važnost snova, reći kako ne sanja mnogo i ne pridaje tomu važnost. Čak će i bujicom bijesa izraziti nezadovoljstvo da ga netko povlači po svojim snovima pa da iz njih izađe “potpuno nesebeznan“. Ima neke neugode u tome da priznamo kako i što sanjamo. Onirični prizori imaju moć da na vidjelo iznesu ono skriveno. Ipak, svemu navedenom usprkos, sanjao sam ga nedavno, sedmoga veljače - hodao je Zvonimirovom kao što je to mnogo puta činio na toj našoj zajedničkoj putanji – jer on je živio u Borongaju, a ja radim na Kennedyjevom trgu.
Zastao je, u tom snu, i rekao mi samo ovo: „Čini mi se da sam u tramvaju vidio Vašu gospođu.“ Jednom prilično davno usnuo sam i ovaj san: Hodao sam ulicom što sliči potezu od NSK do Dvorane Lisinski - nove stambene zgrade, do njih se šćućurile uboge prizemnice. Posvuda se kopalo, gradilo, rasle su hrpe zemlje i građevinskog otpada. Sreo sam Dragojevića, razgovarali smo, no sadržaj toga razgovora je izvjetrio. Ništa neobično. Kao što je nemoguće rekonstruirati bilo koji razgovor s njim, bio je nenadmašan u vođenju razgovora, razmjeni misli. Usudio bih se reći kako su neki od tih „usmenih eseja“ bili jednako dobri kao oni zapisani u knjigama. Pitao sam se jesu li njegovi sugovornici tek jedna lijepa nužnost prema ostvarenju njegovih zapisa. Često bi se činilo da se njegove misli prikupljaju hodanjem, a oštre i bistre upravo razgovorima.
Teško mi se sad poslije njegove smrti oduprijeti dojmu kako je sve to bio san – naši susreti, razgovori, slučajne kave, međusobna čitanja. Još od prvog našeg susreta, u studiju Radio Zagreba u Šubićevoj 20, kamo me je odvela pjesnikinja Jagoda Zamoda. Naime, izabrala je i predgovorom popratila moje prve pjesme u Poeziji naglas 9. listopada 1986. Vrata u Šubićevoj otvorio je skroman i tih čovjek, a pjesnik čudesnog u običnome, kako ću postupno shvatiti, bez kojega je naša poezija nezamisliva i čije je pisanje dio mojeg, našeg disanja."
Kao što se za Miroslava Krležu može reći da je bio čitava jedna književnost, tako je za Danijela Dragojevića već desetljećima jasno da je bio, jest i uvijek će biti čitava jedna poezija, kaže pjesnik Davor Šalat. "Njegovo umnažanje samog sebe, odnosno subjekta samih pjesama, njegovo razdvajanje glasa, odnosno glasova koji iskazuju pjesmu od njezina autora, njegova ljubomorno čuvana građanska povučenost, smjeraju na isto - prenošenje pozornosti s autora na njegovu poeziju. U jednom od svojih posve rariritetnih javnih nastupa, prilikom preuzimanja najvažnije hrvatske nagrade za poeziju - Goranovog vijenca 1992. godine u Društvu hrvatskih književnika, naglasio je upravo to. Citirao je čuvenu Rimbaudovu konstataciju iz Pisma vidovnjaka: "Ja, to je netko drugi". Dodao je da se o poeziji može reći nešto slično "jer i ona je govor nečeg drugog", a to je "priroda jezika - taj lanac u kojemu se govor nastavlja, u kojemu govor ide dalje i ostvaruje, rekli bismo, situaciju života". Zato Dragojević, kao zasigurno jedan od najvećih pjesnika u cjelokupnoj povijesti hrvatskoga pjesništva, nije samo jedan - to je pjesnik mnogih glasova koji su u njemu imali najsenzibilnijeg osluškivača i genijalnog artikulatora. U prvim zbirkama pjesama od početka šezdesetih godina prošlog stoljeća nevjerojatnom pjesničkom svjetotvornošću i fenomenoloških pronicanjem svijeta i njegove predmetnosti stvarao je čitave paralelne geneze. To "postanja", kako bi rekao sam Dragojević, nisu samo "papirnati" događaji, oni kovitlaju duhovnu slitinu svjesnog i nesvjesnog, uprisutnjujući "apsolutni trenutak", očitovanje života samog koji je konkretniji od svake stvarnosti. U dosluhu s filozofskim praelementima vode, vatre, zemlje i zraka, u njegovu su pjesništvu - bilo ono u stihu ili pjesmi u prozi - izranjali posve novi svjetovi koji dotada nisu postojali, za koje se čak činilo da niti ne mogu biti zamišljeni. U iznimnoj misaonoj gibljivosti Dragojević je mogao kombinirati sve sa svime, sve je kod njega bilo međusobno zamjenjivo pa se u kritici počelo govoriti o "zamjeničnim igrama" u kojima nova stvarnost pjesme rekreira zbiljske odnose u vrtlog novih perspektiva. Kasnije se njegovo pjesništvo, kako kaže Zvonimir Mrkonjić, sve više okreće "poetici očevidnosti", odnosno, "svakidašnjoj događajnosti, otvarajući svoj jezik kolokvijalnim obratima". Ta se poezija, osobito u kasnijim knjigama, posve oslobađa svih poetičkih obveza osim vlastite lebdivosti pa se, kako Dragojević kaže u zbirci Žamor, u "lijepom izumu svih smjerova" zatječe u svijetu koji "nema uglova":
TAPISERIJA
Stojim usred riječi kao da je to negdje
i kažem neću temu. Kažem nekome kao da znam kome
neću temu. Što je zamišljeno a nije došlo
neka je okruglo i nevidljivo. Pripravan za
nepravilnosti, nesretan slučaj: njegovom rukom,
svojim slovima. Pustim li brod da klizi linijom
koju je stvorio, slijedim li put njegovog
kratkog daha, na mene će dim veći od svake riječi.
Oblikuj se, sudbino, kao koraci u snu!
A u blizini pučina samoglasnika, suglasnički
vjetar nečistiji od razuma, bistriji od izlaza,
duga rečenica za one koji umiru.
Pozadina, skitnice, lice u vrču, zemljotres,
veselje obližnjeg nereda. Srce, crna granica,
zateže nit: korake kao stvari, stvari kao zrak.
Zanos. Mjesta na mjestu više nema. Nenađeno.
Ja smo, ti smo, mi smo? Nismo. Oni smo, ono smo?
Nestalo je mjesto. Izgorilo.
Odlaskom Danijela Dragojevića otišao je i cijeli jedan beskrajni ljudski svemir, no na neki, u ovome času možda nepriličan, način ispunila se glavna Pjesnikova želja - mjesto autora zauvijek je zauzela njegova poezija, ono "drugo" koje zapravo nadilazi svakog pojedinačnog čovjeka koliko god on velik bio.