Promjena jezika mijenja kontekst i značenje. Ili ne. Uglavnom to ovisi o prevoditelju, ponekad i o autoru teksta koji se prevodi. Vojo Šindolić, jedan od posljednjih autentičnih ekscentrika hrvatske literarne scene, preveo je kompletni pjevani opus Boba Dylana, od prvog albuma 1961. pa do zasad zadnjeg 2020. Trenutak za takvu akciju vjerojatno ne može biti povoljniji, dinamika svijeta ponovno je opasna, vjerojatno i opasnija od one u Dylanovu najkreativnijem razdoblju. Umjetnost, čini se, barem njezina glazbena strana, još nije pronašla odgovarajući jezik za reakciju, jedan od logičnih pokušaja u traženju zato je ponovno otkrivanje zaboravljenog. Čitati Dylana danas na hrvatskom, nakon niza ekstremno loših prijevoda u prošlosti, zato može biti iznenađujuće. Šindolićev najveći problem zato nisu bile same riječi, nego činjenica da svatko od nas poznaje nekog drugog, svojeg Dylana, različitog od svih i svačijih ostalih. Šindolić se, navodno kroz razgovore i prepisku sa samim Dylanom, pokušao približiti početnoj točki. Pokrenuo je vremeplov.
Travanj 1965. godine, "Bringing it all back home" (Vraćajući sve kući), njegov prvi električni album, Dylan kao da piše scenarij za film noir: "Johnny je u podrumu, priprema lijek. Ja stojim na pločniku i razmišljam o vladi. Muškarac u vojničkoj kabanici s oznakom čina, razvojačen, objašnjava da ga muči gadan kašalj, želi dobiti otpremninu. Pripazi se, dečko, to je nešto što si učinio bogzna kada i sad to ponavljaš. Najbolje je da pobjegneš niz ulicu i potražiš novog prijatelja. Onog tipa sa šubarom od rakunova krzna u ugrađenom oboru. Traži jedanaest dolara, ti imaš samo deset"... ("Podzemni blues čežnje za domom")
I onda finale: "Dvadeset godina školovanja i stave te u dnevnu smjenu. Pripazi se, dečko, oni sve to kriju. Bolje skoči u kanalizacijski šaht, upali svijeću, ne nosi sandale, trudi se izbjeći skandale, valjda ne želiš nalikovati na skitnicu. Bolje ti je da žvačeš žvakalicu. Pumpa ne radi jer su vandali odnijeli ručke..."
Ili nešto kasnije, u kolovozu iste godine kada u rafalnom slijedu objavljuje drugi album velike trilogije, "Highway 61 revisited" (Ponovno na Autocesti br. 61): "Ondje gdje su Ma Rainey i Beethoven jednom prostrli vreću za spavanje sada puhači tube vježbaju okupljeni oko stijega. I narodna banka zarađuje prodajući autokarte za duhovna putovanja domu umirovljenika pa čak i koledžu. ("Nadgrobna tužaljka").
Govorimo o 1965. godini. Predsjednik SAD-a je Lyndon Johnson. Ključna vijest je da se 3500 američkih marinaca iskrcalo u Vijetnamu. U veljači te godine na Manhattanu je ubijen Malcolm X, crni aktivist za ljudska prava, u kina je stigao film "Moje pjesme, moji snovi" (Sound of music), zašećerena glazbena drama s Julie Andrews u glavnoj ulozi, čija se glazba, kada je objavljena na gramofonskoj ploči, pri vrhu Billboardove ljestvice zadržala 109 tjedana, dok je u Velikoj Britaniji album bio najprodavaniji 1965., 1966. i ponovno 1968. Charlie Brown pojavio se na naslovnici magazina Time, papa Pavao šesti doletio je preko oceana, kao prvi papa koji je posjetio SAD. I da, 25. srpnja u Newportu Dylan se uključio u struju, što je prijelomni trenutak biografskog filma koji je nedavno završio prvu rundu prikazivanja u svjetskim kinodvoranama.
Godinu dana poslije New York je pred kolapsom, štrajkaju zaposleni u javnom prijevozu, broj američkih vojnika u Vijetnamu penje se na 250.000. Amerika je uznemirena zbog izjave Johna Lennona da su Beatlesi popularniji od Krista, a magazin Time na naslovnici postavlja pitanje: "Je li Bog mrtav?" Anton Szandor LaVey u San Franciscu osniva sotonističku crkvu. Na televiziji premijerno kreću "Zvjezdane staze" (Star Trek).
Dylan na albumu "Blonde on Blonde" (Šindolićev prijevod: "Plavuša na plavuši"), završnom dijelu trilogije, opet oslikava Ameriku: "Evo i senator je došao, svima pokazujući svoj pištolj. Podijelio je besplatne pozivnice za vjenčanje svojeg sina. A mene su zamalo uhitili. Pa zar ne bi bilo sjajno da su me uhvatili bez pozivnice, zatekli kako ležim pod kamionom. Oh, majko, je li ovo zbilja kraj, opet sam zaglavio u Mobileu s pjesmom ‘Memphis Blues‘..."
Mjesec dana po izlasku albuma "Blonde on Blonde" Dylan je pao s motocikla u blizini Woodstocka i povukao se iz javnosti na više godina.
Pitanje: kako to da se Vojo Šindolić, ekscentrični pjesnik iz Dubrovnika čija biografija, kada je čitate, na trenutke nalikuje Dylanovim stihovima (zbog permanentnog života u pokretu, ali i zbog suradnje i prijateljevanja s ključnim protagonistima američke književne bitničke scene, a onda i s Bobom Dylanom, Leonardom Cohenom, Patti Smith...), upravo sada odlučio objaviti definitivno izdanje prijevoda Dylanovih pjesama – završno s posljednjim albumom "Rough and Rowdy Ways" koji Dylan upravo predstavlja na istoimenoj svjetskoj turneji koja je započela u studenom 2021. u hladnom Milwaukeeju, a po najavi je trebala završiti lani? Ili, možda da stvari postavimo prizemnije, kako to da se na ovo ekskluzivno, skupo opremljeno izdanje odlučila zagrebačka izdavačka tvrtka Fraktura, doduše njezina manje komercijalna podružnica Bodoni? Izdavaštvo je, svidjelo se to nama ili ne, biznis, Fraktura je vlasnica najljepše knjižare u Zagrebu, ako ne i u Hrvatskoj. Treba preživjeti, skupa izdanja velik su trošak, a zarada je neizvjesna.
Odgovor je lako pronaći u prevedenim stihovima. Osim onih najranijih, koji odišu ipak naivnim buntovništvom folka s prva tri albuma (u Šindolićevu prijevodu: "Bob Dylan", "Nesputani Bob Dylan" i "Vremena se mijenjaju"), na kojima progovara često o datumom definiranom kontekstu stvarnih događaja (i tu, naravno, ima iznimaka, poput "Hard Rain" ili "Mr Tamburine Man"), Dylan vrlo brzo odbacuje izravne poveznice s novinskim isječcima. Sada to više nije pisanje o pulsu Amerike šezdesetih, sada je to portret novog, sve globaliziranijeg, duha vremena cijelog Zapada, od Berlina do Los Angelesa, od Sicilije do Aljaske. Često apstraktan ili na granici besmislenog, zato i teško prevodiv, gotovo uvijek univerzalan.
"Basement tapes" (Snimke iz podruma) objavljene su tek 1975., ali originalna magnetofonska vrpca potječe iz ljeta i rane jeseni 1967. godine, što je bilo vrijeme kada je Dylan nestao iz javnosti. Tko to ne zna, tomu je taj tekst mogao biti napisan i danas ujutro. Štoviše, mogao je biti napisan i tu u Zagrebu, u Londonu ili u Jastrebarskom, zapravo bilo gdje u današnjem svijetu koji je, čini se, opet skrenuo s kolosijeka i sve je bliže bolesnom ludilu razdoblja hladnog rata. Citat: "Idućeg dana svi su ustali provjeriti je li se odjeća osušila. Psi su lajali, susjed je prišao, mama ga je pozdravila: ‘Zdravo!‘ ‘Jeste li čuli vijesti?‘ pitao je osmjehujući se. ‘Potpredsjednik je poludio!‘ ‘Gdje?‘ ‘U gradu.‘ ‘Kad?‘ ‘Noćas.‘ ‘Hmm, baš šteta!‘ ‘Mi tu ništa ne možemo‘, dodao je susjed. ‘Morat ćemo to zaboraviti.‘ ‘Da, valjda je tako‘, složila se majka, pa me upitala je li odjeća i dalje vlažna"... ("Saga o konopcu za vješanje rublja").
Nije, naravno, Dylan bio prvi koji je inovativan i kvalitetan tekst povezao sa suvremenom popularnom glazbom (tko je zaboravio, prvi raspjevani nobelovac bio je Indijac Rabindranath Tagore, koji je nagradu dobio 1913.). On se, nakon početnog izleta u folk, žanr akustične glazbe koji je početkom šezdesetih bio zvučna kulisa lijevo orijentiranog dijela intelektualne zajednice New Yorka koja je povratak tradiciji koristila kao namjerni odmak od komercijaliziranog "kapitalističkog" pop-mainstreama, vrlo brzo okrenuo tradiciji pjesnika beat generacije koji su 1957. u San Franciscu pokrenuli pjesničke jazz večeri. Tu je, naravno, bio i Allen Ginsberg, jedan od zadnjih autentičnih glasova beata, koji je mnoge od svojih pjesama napisao pod utjecajem svojih velikih uzora, kako Williama Blakea, tako i bluesa Ma Rainey i Leadbellyja ili dadaističkog ritmiziranog skandiranja Kurta Schwittersa, sve do mantranja uz harmonij na što se navukao prilikom posjeta Indiji (a tada su svi išli u Indiju, od Beatlesa do Beach Boysa i Johna McLaughlina ili su, poput Johna Coltranea, bili pod utjecajem neke od indijskih glazbenih formi). Dylan nikada nije skrivao svoju zadivljenost pjesnicima beat generacije, s Ginsbergom je (kao i s Lawrenceom Ferlinghettijem i Michaelom McClureom, dvojicom bitničkih klasika) prijateljevao sve do njegove smrti, štoviše, uključio ga je i u svoj glazbeni varijete "Rolling Thunder Revue" koji je zaokružio Amerikom sredinom sedamdesetih, u vrijeme prijelomnog i dugo nedostignutog albuma "Blood on the tracks" (Krv na tračnicama).
Kasnih osamdesetih, kada su glazbeni producenti "otkrili" računala, a trendove diktiraju DJ-i iz njujorškog kluba Studio 54, Dylan naglo izgubljenu popularnost pokušava vratiti povratkom na politizirani "protestni" žanr. Prilično neuspješno. Na albumu "Oh, Mercy" (Oh, Milost) on pjeva: "Živimo u politiziranom svijetu, za ljubav tu nema mjesta. Živimo u vremenima u kojima ljudi čine zločine, a zločin nema lice." Nije pogrešno, ali ni nešto novo. Tu je i tužna točka osobnog preispitivanja: "Koja korist od mene ako sam kao i svi drugi..."
I onda veliki povratak na početku devedesetih s albumom "Time Out Of Mind" (Šindolić: "Od pamtivijeka"): "Šetam se ljetnim noćima, iz džuboksa odzvanja tiha glazba. Jučer se sve odvijalo prebrzo, a danas odveć sporo. Više se nemam gdje okrenuti. Više nemam što spaliti, da te sretnem, ne znam bih li te poljubio ili ubio, tebi bi ionako bilo svejedno. Ostavila si me da stojim pred vratima, uplakan, a sada se nemam više kamo vratiti." ("Standing on the doorway")
Pa nekoliko godina poslije: "Najstariji sam sin jednoga luđaka, sviram u kaubojskom sastavu, platiti trebam za svu silu grijeha i za skrivanje vremena nemam... Svijet istraživanja sasvim je podivljao, previše papirologije. Albert je na groblju, Frankie bjesni i galami, počet ću vjerovati u ono što piše u svetim spisima..."
I nešto što su mnogi, slijedeći, naravno pogrešnu, analogiju sa Shakespeareom kojemu je "Oluja" bila zadnje što je napisao, 2012. smatrali zaključkom: "...prije ili poslije napravit ćeš pogrešan potez. Vezat ću te lancima kojih se nikad nećeš osloboditi, ruke i noge, tijelo i kosti. Ja plaćam krvlju, ali ne svojom..." ("Plaćam krvlju")
Pravi zaključak možda je ipak stigao 2020., na albumu "Bezobzirno i surovo" (Rough and Rowdy Ways): "Nosim četiri pištolja i dva velika noža. Ja sam čovjek suprotnosti i brojnih raspoloženja... ja sadržim mnoštvo..."
Ne s tolikom kreativnom snagom, ali s masom kreativne energije mnoštvo sadrži i Dylanov prevoditelj na hrvatski Vojo Šindolić, dubrovački pjesnik, autor i publicist koji je karijeru započeo pišući za Džuboks, prvi jugoslavenski pop/rock magazin koji je neko vrijeme i uređivao prije nego što je odlučio otići u Ameriku kako bi bio na izvoru događaja. Kada su ga jednom u intervjuu za Express pitali odakle mu energija, Šindolić je citirao Williama Blakea, engleskog pjesnika, slikara i grafičara s prijelaza 18. na 19. stoljeće, i stih iz poeme "Vjenčanje neba i pakla": "Energija je vječna radost." Onda je tome priključio razmišljanje svog "voljenog prijatelja, učitelja i starijeg brata, pjesnika Michaela McClurea (duhovnog učitelja Jima Morrisona i autora teksta pjesme "Mercedes Benz", koja je postigla svjetsku popularnost u izvedbi Janis Joplin): "Dovoljno ćemo se odmarati u smrti." Spojite ta dva stiha i imate moj odgovor, rekao im je Šindolić.
Zaljubljenik u nasljeđe bitnika i jazz razdoblja s prijelaza pedesetih na šezdesete bio je izrazito kritičan prema punku, koji smatra najvećom prevarom u povijesti rock glazbe jer "umjesto da bude najljepša, najčišća krv koja se ikad pojavila, sam je sebe pojeo u roku od tri godine". U knjizi "Jazz Beat" objavljenoj 2017. u uvodu je napisao: "Zvuk i ritam doista predstavljaju najvažniju značajku u mnogobrojnim književnim i glazbenim djelima beat književnika i jazz glazbenika, od Jacka Kerouaca i Allena Ginsberga do Lestera Younga, Charlieja Parkera, Theloniousa Monka, Charlesa Mingusa i mnogih drugih. Bez obzira na to je li riječ o poeziji ili jazz glazbi, i u jednoj i u drugoj umjetnosti osnovna stvar je ritam. Naravno, raznoliki pjesnici svoju su poeziju govorili u pratnji jazz glazbenika. Bez velike bojazni možemo reći: "Jazz je jezik!" jer takva tvrdnja govori o jazzu kao o živom jeziku koji je u stalnom razvoju i koji neprestano doživljava višestruki preobražaj, prerastajući od ragtimea i velikih swing orkestara, preko bebopa do rock jazza, acid jazza, cool jazza, funk jazza, free jazza itd."
U domaćoj kritici zapamćen je po kritici Olivera Dragojevića, čiji je početak pozdravio, a poslije mu zamjerio na dosadi. "U svemu čime se bavi čovjek treba napredovati. Ako mu je posao biti mašina za proizvodnju novca, sebi i drugima, onda to nije ono o čemu ja razgovaram. Sve je isto, a ne mogu ja trideset godina slušati istu pjesmu, koja samo mijenja nazive." Tu je lako dalje nastaviti s Dylanom, koji nijednu izvedbu, ni u studiju ni uživo, nikada nije ponovio doslovno.
Sam čin prevođenja Dylanovih pjesama bio mu je, napisao je u pogovoru izdanja, mučenje (baš kao i prevođenje Cantosa Ezre Pounda), "kriptografsko dešifriranje pjesnikovih misli".
Unatoč svemu, Šindolić je napravio odličan posao, ponekad vjerojatno i teži od Dylanova. Lako je prevesti "Blowing in The Wind" (iako, zašto je taj vjetar Šindoliću prohujao u prošlosti? Dylanu nije), ali nije sve nakon 1965., kada je Dylan pobjegao linearnosti folka i klasične pop-pjesme – sadržaj njegovih pjesama stiže s tisućama mogućnosti tumačenja, s time da će pojedinoj osobi i to značenje varirati od slušanja do slušanja, dok će koncertne izvedbe najčešće donijeti posve različiti kontekst. Pitanje je i što kome danas znači Dylan. To sigurno nije jednako onome kada su u podrumu zagrebačkog Filozofskog fakulteta sredinom sedamdesetih Stublić, Štulić, Rundek, Miljenko Meyer (i ja), petkom koji je, pokazalo se kasnije, bio slučajna nulta točka zagrebačkog novog vala, zamišljenim, ali veselim studentima servirali pretežno njegovu muziku.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....