Jedan romski svirač, baba sa staklenim okom i gomila nadgrobnih spomenika. Mrtvačka tišina. Zatim sveproždiruća gripa, selo za koje govore kako je ukleto i tek nekolicina njegovih stanovnika. To je, otprilike, dobitnik FEKP-ova natječaja za kratku priču, Eliša Papić (27), smjestio u svoj kratki literarni uradak, u priču “Pogreb za dvoje” koja odiše mistikom i ostavlja dojam narodne predaje.
- To je i bila ideja. Narodna predaja mi je zanimljiva jer je često nadrealna, ona se transformira svakom novom generacijom i dobiva elemente fantastike, dok je u srži, kada se ogoli, to uvijek zapravo neki vrlo jednostavni narativ - govori Papić, koji je u profesionalnom životu specijalizant neurologije u Kliničkom bolničkom centru Rijeka.
Njegov protagonist, svirač Gavran Gushani - “najneopjevaniji idol koji je kročio sa svojom akustičnom gitarom među nadgrobnim spomenicima, skrivećki grabeći obrube haljina ožalošćenih udovica, kćeri, majki i ljubavnica - arhetipski je primjer putnika, čovjeka bez stalne adrese. Nije neobično da ga Papić tako portretira.
Mijenjao gradove
- Rođen sam u Beogradu, gdje sam završio prvi razred osnovne škole, a zatim sam se preselio u Pulu gdje sam bio sve do kraja srednje škole. Potom sam došao u Rijeku i upisao Medicinski fakultet - nastavlja mladi pisac koji je i kantautor koji svoju autorsku glazbu radi pod imenom Elisha. Iza sebe ima dva albuma, a ove je godine izdao svoj “Chaos Buddy”, djelomično baziran na njegovim kratkim pričama.
- Rekao bih da taj album nije toliko baziran na konkretnim pričama, koliko je inspiracija za njega bila jednaka onoj iz koje su nastale priče. Iste okolnosti i događaji su me natjerali na ta dva paralelna kreativna procesa. Kod mene su tu uvijek muze u pitanju. S njima lako kreativno funkcioniram. Najveći dio mojih kratkih priča u proteklih godinu dana inspirirala je baš jedna. Njoj duboki naklon, puno sam toga iscrpio iz našeg odnosa u kreativnom smislu. Ali ljudi se razilaze, odlaze na svoje strane, to je potpuno normalna stvar. Moja je ideja, međutim, sačuvati sve te momente, ukrašene u raznim formama, kako se nikada ne bi izgubili - komentira Papić koji iza sebe ima i jedan roman, “Šest žica i stetoskop” objavljen 2017. godine. Njegov brat, profesor hrvatskog jezika i povijesti, također se bavi književnošću i piše, a Eliša će reći kako se upravo po uzoru na njega okrenuo kratkoj priči. Skupa su završili i u zbirci kratkih priča FantaSTikona u 2019. godini.
Brzi tempo
- Jedan roman je objavljen, a dva sam napisao. Sada čekam što će biti s tim drugim. U zadnje vrijeme sam se okrenuo kratkoj priči, leži mi ta forma. Mislim da je to zbog brata, ali i zbog vremena. Ja nemam prilike svaki dan sjediti i aktivno raditi na jednom djelu kroz koje ću ispreplesti puno stvari. Ako se velike ideje brzo ne realiziraju, one istrunu. Kod kratkih forma je to puno drugačije. Dođem s razrađenom idejom, sjednem i obradim je u nekoliko sati. Zbog tempa života sam se morao pronaći u toj sferi, ali i zbog količine različitih ideja koje mi stalno naviru pa ih lakše kanaliziram kroz kratke priče - govori Papić koji ih je samo u prošloj godini napisao pedesetak. Izuzetno je aktivan na domaćim natječajima za kratku prozu, koji su se i pojačali otkako smo prije nekoliko godina imali pravi mali preporod te forme u domaćem književnom polju. Nekoliko natječaja je osvojio, a završavao je i uvršten u razne zbornike kratkih priča. Što je očekivao od natječaja u sklopu Festivala europske kratke priče?
- Nisam baš vjerovao u ovu priču koja je završila kao pobjednička. Slao sam još dvije, za koje sam mislio kako imaju veće šanse. Ova pobjednička meni nije ni u top 10 mojih napisanih. Ali to je subjektivno, kod publike je očito drugačije. Kada su objavili da sam pobijedio na natječaju, trebalo mi je dva dana da to shvatim. Također, prvi put sam uživo čitao prozu u Palachu tijekom FEKP-a, što mi je bilo neobično. Imam iskustva s pozornicom, zbog glazbe, ali ovo je nešto sasvim drugačije. Petljao mi se malo jezik u početku dok sam čitao priču, ali poslije je bilo okej. Super je bio FEKP u Rijeci i odlično je da su nas posjetili pisci iz cijelog svijeta. Bilo je i puno publike, a posebno mi se sviđa da je cijeli festival posvećen baš kratkoj priči. Nisam ranije vidio događanje koje je posvećeno baš tome - prisjeća se Papić riječkih trenutaka FEKP-a, koji je u Hrvatskoj iznova okupio važne pisce i izdavače sa svih strana svijeta, koji su u bogatom programu predstavljali svoje knjige i razgovarali o njima u Zagrebu i Rijeci.
Nadrealni život
- Ta moja priča je nastala prošle godine, kada je u mojem životu bilo svakakvih čudnih i nadrealnih događanja. I sam sam svirao na jednom pogrebu. Otuda mi je došla ideja za priču, kao i iz mnogih filmova, recimo iz Kusturičina “Doma za vješanje”. Sviđa mi se njegov prikaz te kulture i to kako se unutar nje glazba oduvijek povezivala s nekim magičnim karakterom, gotovo vračarskim. Mislim da taj karakter utjelovljuje i romski svirač u mojoj priči - govori pisac.
- Točno je da kod nas svi mladi koji nešto vrijede odlaze van. Ali nisam ciljao kritizirati to kroz priču. Tako je možda ispalo. Moj najuži krug prijatelja i ja smo još uvijek ovdje, međutim ne mogu reći kako ne bismo i mi nestali odavde čim bismo uhvatili neku dobru priliku- završava Eliša Papić.