“Žena mi je rekla: ‘Pa, zar stvarno ideš sad, usred ove pandemije, u Hrvatsku?’ ‘Ali, i David Grossman ide, a on ima više od sedamdeset godina. Pa, ako on može ići, mogu i ja putovati’, odgovorio sam joj.” “A onda, kad sam došao u Zagreb, pitam organizatora gdje je David. Kažu: ‘Ne, on nije tu. Njega imamo na zoomu.’ Nazvao sam ženu i kazao: ‘Znaš da David nije došao, bio je na zoomu!’. Odvratila mi je: ‘Nemoj mi sad prodavati priče. Tebi je bilo bitno da ideš u Hrvatsku, pa si mi izmišljao da i Grossman putuje’”, anegdotom na početku razgovora nasmijava Etgar Keret.
Ovo nam je, brojim, treći intervju…, njegove knjige u više-manje pravilnim razmacima objavljuju u hrvatskom prijevodu. Prevođen je na gotovo 50 jezika, poznat globalno. Nije siguran, no misli da je ovo peti put da se došao sastati s hrvatskim čitateljima. Gost je na Festivalu svjetske književnosti. Pedeset tri su mu godine, nije to puno, ako nisi astmatičar u doba korone. “Svjestan sam da mi je ovo putovanje rizik, da mi korona ozbiljno može zakomplicirati zdravlje. Ali vremena su takva da je silno bitno staviti kulturu na važno mjesto, jer produkcija je po svijetu ovih mjeseci bila manja, manje knjiga, manje glazbe, manje svega… Ovo vrijeme sad je kao da smo u ratu. Umjetnici trebaju napraviti sve da kulturalni dijalog ne zamre, da se ne utiša.”
Peta prevedena zbirka
Jutro prije razgovora potpisivao je knjige u knjižari Fraktura u Zagrebu. “Bilo je tamo i starih ljudi, vidio sam na nekima od njih da su bili u stresu, nisu mi pružili knjigu direktno, iz svoje ruke u moju, već bi je ostavili na stolu da ju sam uzmem i potpišem, ali unatoč tome mogao sam osjetiti koliko je i njima bitno da su tamo, da su došli, da su čuli i vidjeli pisca uživo. Sad smo suočeni s puno egzistencijalnih momenata. Stvari koje smo prije uzimali zdravo za gotovo odjednom su daleke, jako ih je teško realizirati, mnogi odustanu.
Ali, oni malobrojni koji i dalje ustraju na tome da dođu u kazalište, pogledati film, čuti pisca shvaćaju koliko su te stvari bitne, koliko je kulturalni dijalog bitan. Sve je to danas neki rizik, a idete u rizik samo ako vam je stvarno bitno. Više se niti ne grlimo ako nam ta osoba baš nije jako bitna. Sretnem li brata ili bliskog prijatelja, zagrlim ih, bitan mi je taj zagrljaj i zbog njega ću riskirati. Ali, više ne grlim mnoge druge ljude koje sam ranije znao zagrliti, taj rizik nisam voljan uzeti. Isti odnos imam i prema književnosti, prema umjetnosti općenito. Ljudi su u Izraelu došli pogledati u kino moj film, svi su imali maske, nije im, zbog epidemioloških mjera, bilo dozvoljeno niti otići u toalet, naravno da su došli samo oni kojima je to jako bitno.”
U nas je ovih dana objavljena njegova peta zbirka pripovjedaka prevedena na hrvatski, “Kvar na rubu galaksije” (prijevod Laila Šprajc, Fraktura). “Skupljao sam ove priče gotovo pa osjećajući zeitgeist. Mislim da je to knjiga o koroni prije no što je korona i postojala”, kaže pa nastavlja: “Što sam stariji, sve manje razumijem svijet oko sebe. Jer, svijet se mijenja nezamislivom brzinom. Vidi se to po tehnologiji. Recimo, ima tome nekoliko desetljeća da smo stavili bankomate, ti bankomati su svo ovo vrijeme više-manje isti.”
Klizava pitanja
“Ali, mnoge stvari, primjerice telefoni koje smo koristili prije deset godina”, dodaje, “sad su zastarjeli, izgledaju kao staro smeće. Vidim kako uči moj sin, uči mnoge stvari na način da mu je posve jasno da ih neće upotrebljavati za par godina, to je kao da jedete iz tanjura za jednokratnu upotrebu, on ima posve drugačiju perspektivu na stvari, puno dinamičniju. To nije isti napor. Kad sam ja učio voziti auto, znao sam da je to vještina koju ću koristiti do kraja života. I nije to danas tako samo s tehnologijom, tako je i s politikom, raznim stvarima. Pomislio sam da Trump nikada ne bi mogao postati predsjednikom, s obzirom na stvari koje izlaze iz usta tog čovjeka, od toga da žene štipa za stražnjice do toga da poginule u ratu naziva naivčinama i pušioničarima, a ratne zatočenike luzerima. Ili, čovjek pomisli da lažljivac poput Benjamina Netanyahua nikad ne bi mogao biti premijer. Ali, onda vidiš da se svijet mijenja. Da takvi idu naprijed.
Za mene je ova moja zbirka pokušaj da se zadržim na tim klizavim pitanjima realnosti koja se nevjerojatno brzo mijenja. Na neki način je to i korona knjiga, jer govori, među ostalim, o tjeskobi interakcije sa svijetom oko nas, o tome da se hrvamo s usamljenošću, izolacijom.” Keret je dijete poljskih imigranata, oboje roditelja preživjeli su Holokaust. Zastane trenutak u razgovoru, računa koliko su njegovi bili stari kad su došli u Izrael. Majka je imala 14, otac 20 ili 21. Poljski ne govori jer “u doba kad su moji došli u Izrael cionisti su držali da je jako bitno za sve te ljude koji su dolazili iz dijaspore, iz raznih zemalja, da takvi ne uče potomke svoj jezik, da sljedeća generacija koja će rasti u Izraelu ne govori sve te razne jezike, da bude homogena, da Izrael postane melting pot u kojem će svi dijeliti isti jezik i kulturu, što je bilo jako opresivno i glupa ideja. No, moji su je roditelji poštovali, nisu nas djecu učili niti jedan strani jezik, makar su i mama i tata govorili po sedam jezika. A mi niti jedan od njih.”
Osjećaj za humor
Što je njemu danas Poljska, osjeća li kakvu povezanost s tom zemljom? “Zanimljivo je da sam od svih europskih zemalja najčitaniji možda baš u Poljskoj. Kad imam čitanja u Poljskoj, ponekad imam dojam da ljudi tamo razumiju i one stvari koje ni moji čitatelji u Izraelu ne razumiju. Mislim da je to povezano s osjećajem za humor. Možda to ima veze s mojim poljskim korijenima…, jer kao dijete jako sam želio nasmijavati roditelje, znao sam da su puno propatili. A, učeći kako nasmijati roditelje, možda sam naučio nešto o tome kako nasmijati poljske ljude. Možda takvo što na neki drugačiji način funkcionira i za Izraelce, ali ja sam u djetinjstvu ‘vježbao’, trudio se nasmijati dvoje poljskih ljudi.” Razgovor meandrira raznim temama, no čega god da se dotaknemo, završimo na - pandemiji. Njemu je ovo prvi put od veljače da je napustio zemlju. Za nekog tko je naučio putovati karantena i “osuđenost” na kretanje unutar granica vlastite države nude nove uvide.
“Virus napada najslabiji dio tijela. Mislim da je s pandemijom bilo vidljivo kako je virus u raznim zemljama napadao najranjivije slojeve društva. U Izraelu se korona najviše širila među ortodoksnim židovima i Arapima. Obje te zajednice su siromašne, nisu dobro integrirane u društvo, policija ne ide puno u ta susjedstva, to su dijelovi društva koji se na puno načina osjećaju zanemarenima od države i nisu potrčali slijediti upute za ponašanje za pandemije, poštovati protuepidemijske mjere”, kaže.
“Pratim situaciju, recimo, u Americi. Oni pak imaju puritansko-kalvinistički sustav vrijednosti koji drži da je svatko odgovoran za sebe. To je zapravo esencija kapitalizma, kaže - ako je moj život dobar, ja sam za to zaslužan, a ako je loš, i za to sam kriv. No, sad s pandemijom svi ti dobrostojeći ljudi koji odlaze na džoginge, zdravo se hrane, paze na sebe, mogli su lako dobiti koronu od nekoga tko je na minimalcu, čistača na autobusnoj stanici ili prodavača kod kojega naručuju u McDonald’su. Mislim da je to pokazalo vrlo jasno da mi, ako opstajemo, moramo opstati kao društvo, a ne kao pojedinci koji su uspjeli preživjeti. Virus je pokazao da postoji zajednička odgovornost, da ne možemo reći ako netko oboli da je to samo njegov problem.”