Slavoj Žižek, slovenski filozof žurnalističkog erosa, koji dakle zapisuje gotovo sve što dnevno zapazi u globalnom selu, pa svakih nekoliko mjeseci objavi knjigu, makar viceva, zanimljiv je performer. Njegova je gestikulacija upravo raskošna (mijenja se s obzirom na temu i raspoloženje), a iskaz temperamentan. Govorna mana čini ga, paradoksalno, razumljivijim. A i sadržaj iskazanoga najčešće je paradoksalan, pa utoliko privlačniji za slušanje i analizu. U sklopu ciklusa Filozofski teatar održao je u subotu u zagrebačkom HNK gotovo trosatno predavanje, privukavši tisuću ljudi, među kojima je najviše bilo omladine koja u ovolikom broju središnju nacionalnu kuću nije pohodila nikad. Još malo pa će u HNK biti Woodstock.
Nova uloga kora
Najprije o njegovoj Antigoni. Komad je već napisao po narudžbi intendantice zagrebačkog HNK Dubravke Vrgoč (Uprava traži redatelja!), ali je ovdje pustio dijalektičku dimnu zavjesu, kao da djelo tek nastaje, pa treba ispitati još neke teze i antiteze da bi se došlo do moguće sinteze...
Naglasio je kako je i sam Sofoklov “izvornik” zapravo prepravljena “izvorna” priča, koja je pak imala sretan završetak.
Tu činjenicu uzeo je za primjer da elaborira kako original i inače ne postoji u umjetnosti te da, šire, ničiji kulturni (nacionalni) identitet nije ekskluzivan... Kako bilo, njegova Antigona nagovorit će kralja, Kreonta, da ipak dopusti pokop Polinikov i taj čin potaknut će krvavu pobunu građana Tebe. Naime, Polinik je u ratu za prijestolje s bratom Eteoklom napao Tebu i nije bez vraga što je Kreont naredio da ga se ne smije sahraniti, i to po cijenu smrtne kazne...
U Sofokla Antigona, kraljeva nesuđena snaha i rodica, plaća dakako glavom to što je pokopala svoga brata izdajnika a njezino će pogubljenje toliko ražalostiti njezina zaručnika Hemona, kraljeva sina, da će se ovaj ubiti, a za njim će se ubiti i njegova mati, Euridika, pa će Kreont ostati i bez žene i bez sina, a ne samo nesuđene snahe.
U Sofokla, dakle, kralj Kreont razori obitelj da bi spasio mir u državi, a u Žižeka razorit će mir u državi da bi spasio obitelj...
Žižek je reinterpretirao, rekao bih duhovito, i ulogu kora. U grčkim tragedijama kor obično docira i Žižek to dociranje drži nepodnošljivim. U njega je kor uključen u zbivanje konkretno, ljuti se, predlaže, dobacuje i sve je, samo ne “uzvišen”.
Sve bi dao za operu
Tu je Žižek ubacio dugu, zabavnu digresiju, o mudrosti i mudrim izrekama kao vječnim floskulama, a zatim je objasnio i zašto Antigonu drži ne-junakinjom. Pozvao se i na Goethea koji je tvrdio da su naknadno u Sofoklov rukopis ubačeni stihovi u kojima Antigona tvrdi kako ni za koga na svijetu osim za Polinika ne bi učinila to što je učinila (pokopala ga unatoč zabrani). Žižek, pak, zaključuje da su upravo ti redovi dokaz kako je posrijedi samo jedan subjektivni, partikularni stav, kapric jedne tvrdoglave žene, a ne nekakav principijelan, herojski stav.
Na početku je pak otkrio da je pasionirani ljubitelj opere, no da dramsku predstavu nije pogledao trideset godina. O kazališnoj predstavi iznio je donekle provokativnu zamisao kako bi ona trebala biti stvarnija od života, koji je isto tako glumatanje, te da bismo sve gadosti trebali izreći i počiniti na pozornici e da bismo u stvarnom životu živjeli bez drame.
Aktualne filmovane zločine islamista, njihove inscenacije javnih pogubljenja, ocijenio je kao teatarske spektakle. Razvio je tezu kako je većina zločina ritualna, navodeći primjere silovanja i ubojstava mladih djevojaka u meksičkim i kanadskim zabitima, i kako je to u ljudskoj prirodi, onkraj dobra i zla.
O Francisu Fukuyami
Među brojnim tezama, intrigantna je ona da žrtva ne pročišćava. Naveo je primjer bivšeg logoraša iz Auschw-itza koji strastveno želi smrt Palestincima. Užas logora u tome je što žrtve koje prežive zapravo trajno dehumanizira...
Valja izdvojiti i što je rekao o Francisu Fukuyami i njegovoj ideji kako je pobjedom tržišne ekonomije i parlamentarne demokracije dovršen povijesni proces. Kaže da mu je sam Fukuyama rekao da njegova teza pada u vodu prije svega zbog razvoja bio-tehnologije. Hoće li sutra svijetom uopće upravljati ljudi, pita se zapravo Žižek s Fukuyamom...
O slobodnoj volji, pak, iznio je 20-ak godina stare, eksperimentima dokazane spoznaje francuskih i inih neurologa da prije nego što išta odlučimo, naš je mozak to već proveo. Otprilike ovako: prije nego što smo i pomislili da dohvatimo šalicu s kavom, mozak ju je već imao u ruci...