Ovaj roman razotkriva starost bez uljepšavanja. I još nas tjera da se smijemo

Ne bave se često pisci pričom o starijim ljudima na kraju životnog puta, kojima se u životu ne događa ništa posebno. Dani koji su nalik jedan drugome, nedostatak prijatelja, zdravlje koje izdaje... Čini se da je to ionako budućnost svih nas, a piscima nije naročito inspirativna. Nije to samoća iz koje se nešto rađa, nego samoća u kojoj nešto umire. Nisu dani u kojima je vrhunac zbivanja topli obrok naročito uzbudljivi. Kako bi nezainteresirana rodbina kojoj smo samo teret mogla biti inspirativna za stvaranje romana? Istina, ima pisaca koji su napisali sjajne priče o starosti, propadanju tijela i uma i samoći, ali nisu to hit-teme.

Autorica Elizabeth Taylor u svom romanu Gospođa Palfrey u hotelu Clarmont bavi se upravo tim temama. Ponajprije, da razjasnimo – ne, nije to glumica Elizabeth, nego britanska autorica koja je živjela od 1912. do 1975. godine. Roman je objavljen u izdanju Znanja, a na hrvatski jezik ga je prevela Snježana Husić. Zadnji je to roman objavljen za autoričina života. Po njemu je snimljena BBC-jeva serija, a godinama kasnije i film.

Priča počinje trenutkom kada gospođa Palfrey dolazi u hotel Clarmont. Reklamira se on kao mjesto na kojem je kuhinja izvrsna, a zimi cijene niske. U tom hotelu uskoro upoznaje stare goste – on je svojevrsni korak prije doma za umirovljenike. Zna to vlasnik hotela, koji nije nimalo sretan svojim stalnim gostima, ali su siguran prihod, pa im iznajmljuje sobe. Radnja se zbiva tijekom desetak mjeseci, u kojima se istodobno događa mnogo toga, ali i ništa. Neobično prijateljstvo gospođe Laure Palfrey s mladim umjetnikom Ludom, koje se razvija iz očaja – premda je teško reći da se razvilo, jer u njega emocije, vrijeme i novac ulaže tek Laura, dok Ludo k njoj dolazi zbog besplatne večere, kako bi posudio novac, ali je i koristi kao inspiraciju za svoj roman. No, nimalo laskavo – inspiracija su mu vene na nogama, velike mrlje na nadlanicama, bore na rukama... I njezina rečenica, koja ga inspirira: ‘Nije nam dopušteno umrijeti ovdje’.

Gospođa Palfrey u hotelu Claremont

Znanje

Jasno, među stanarima se razviju neki odnosi – netko nekome zavidi, drugi izbjegava trećega... I, jasno, dogodi se ljubav. Neuzvraćena, jer kao da je sve u romanu blago sjetno, u nekim sivim tonovima. Ima tu i društvenih događanja – jedna privremena stanarka odluči, kad se vrati kući, pozvati svoje nekadašnje sustanare na druženje. Naravno, sve je gluma – pića su jeftina, gosti su tamo nerado došli, no domaćica se trudi ostaviti dojam na svoje goste. Sve je lažno i puno pretvaranja, a nije to jedini put u romanu.

Stalni gosti u hotelu Clarmont najviše se bave jelovnikom (koji se ponavlja) i posjetiteljima. Ne zanemaruju ni promatranje jednih drugih, no gladni su društva – ne samo da njih netko posjeti, nego i da mogu pomno promatrati koliko njihove sustanare posjećuje rodbina i prijatelji, koliko dugo ostaju, koliko su srdačni... Reklo bi se da ipak nečim ispune dane, no roman zapravo oslikava kratki dio života jedne žene kojoj se ne događa mnogo toga. Da je mlađa, sva ova zbivanja koja se tu odvijaju u deset mjeseci zbila bi se u svega nekoliko dana i ona ih ne bi smatrala tako važnima. No, u hotelu, u poznoj dobi, ona su joj postala krucijalno važna, jer ne postoji ništa drugo. Njezina kći i unuk nisu zainteresirani za nju, suprug joj više nije živ, prijatelja nema... Nije ni drugima bolje i svatko traži način da sebi popuni preduge sate. Tako, recimo, gospođa Burton previše pije, gospodin Osmont piše gnjevna pisma novinama, gospođa Post nastoji ugoditi drugima... Svaki od njih daje sve od sebe i da ostavi dobar dojam na druge.

Ono što je posebno duhovito jest način na koji se, suptilno, ova Elizabeth Taylor obračunala s glumicom Elizabeth Taylor. Mora se priznati – veoma duhovito. Elizabeth je u romanu kći gospođe Palfrey, koja je glasna i razuzdana, kako je autorica opisuje. Tu je i činjenica kako je jedna od gospođa iz hotela, ona koja voli popiti – gospođa Burton. Mali je to ‘nod’ činjenici da se ona Elizabeth Taylor čak dva puta udala i razvela od Richarda Burtona.

Knjiga, koja je 1971. godine bila u užem izboru za nagradu Booker, 2005. godine adaptirana je na film. U istoimenom filmu glavne uloge tumače Joan Plowright i Rupert Friend.