Čitali smo povijesni roman o sukobima nasljednika Aleksandra Makedonskog. Ima i paralela s današnjim vremenom

Povijesni roman ‘Antigon, božji sin‘ vodi nas u vrijeme ratova dijadoha, odnosno nasljednika Aleksandra Velikog. Priča je to koju nam donosi finski književnik Jukka M. Heikkilä, kojem to nije prvi roman smješten u doba antičkog svijeta. Napisao ih je 14 – neki su dramatizacija stvarnih povijesnih događaja, a u drugima se radi o izmišljenim pustolovinama smještenim u ta davna vremena. Ovaj je roman na hrvatski preveo Boris Vidović, a objavljen je u izdanju Naklade Ljevak.

Glavni likovi romana su dva posve drugačija čovjeka: s jedne strane mirni filozof koji će kasnije postati kralj te jedan izrazito ratoboran momak kojeg, osim bitki, malo što zanima. Onaj prvi je Antigon Gonata, sin Demetrija Opsjedača i unuk Antigona Jednookog. Drugi je Pir, jedan od najčuvenijih vojskovođa antičkog doba, poznat po svojim neprestanim borbama (jedna je za njega bila i kobna) i izjavi ‘Još jedna takva pobjeda i mi smo izgubljeni‘, ciljajući na to da neke pobjede dolaze s visokom cijenom te da pobjedniku donesu gotovo pa više štete nego koristi. Na kraju krajeva, izraz ‘Pirova pobjeda‘ u tom se kontekstu koristi i danas.

Antigon i Pir su najprije prijatelji. Ne baš jako bliski, jer jedan voli filozofiju, a drugi oružje, ali ipak prilično dobri. No s vremenom dolazi do sve većeg jaza u njihovim uvjerenjima. Kako im se životi odvajaju sve više, tako se oni u jednom trenutku nađu na suprotnim stranama. Jednog život pusti da ostane uz voljenu mu knjigu, ali ga učini iskusnim čovjekom, mudrim ratnikom te mu daruje ljubav. Drugi, pak, bira boriti se za prijestolje koje mu pripada, pa se za to bori i diplomacijom i grubom silom. Kako vrijeme prolazi, mijenjaju se okolnosti i ljudi oko njih, pa se obojica nađu u situacijama koje nikada nisu ni mogli zamisliti. Ipak, dok jedan od njih prihvaća (ne baš voljko, ali ipak) ono što mu je zacrtala sudbina, drugi se pak aktivno bori za ono što želi. Mladići, a kasnije i odrasli ljudi, karakterno ne mogu biti drugačiji nego jesu, a ipak, jer žive u jednom vremenu, nikada ne odlaze pretjerano daleko jedan od drugoga. Zapravo, moglo bi se reći da su, barem u vremenu koje obuhvaća roman, u orbiti jednog drugog.

Naslovnica knjige

Naklada Ljevak

U romanu, osim njih, nailazimo i na niz drugih poznatih ličnosti tog vremena. Neki samo nakratko prošetaju stranicama romana, drugi se nešto duže zadrže. Među njima su, recimo, Ptolemej I. (general Aleksandra Velikog i osnivač egipatske dinastije Ptolemejevića), Seleuk (Aleksandrov vojskovođa i osnivač makedonske dinastije Seleukida), Stratonika od Sirije (makedonska princeza), filozofi Zenon i Epikur, matematičar Euklid... Radnja je smještena u vrijeme između 302. i 294. godine prije Krista i zaista obiluje svime što ljubitelj dobre knjige može poželjeti: malim sličicama vremena u kojem se radnja događa (među kojima će, sigurno, prizor u kojem vojnici čupaju plašt kipa Atene Palade u Akropoli svakog ljubitelja tog vremena fizički zaboljeti), povijesnim ličnostima, spletkama, sukobima na bojnom polju, junaštvom, zabranjenim ljubavima, filozofskim mislima... Riječ je o priči o vremenu koje je, zaista, sve samo nije dosadno. Doduše, pitanje je bi li se ijedno razdoblje ljudske povijesti moglo nazvati dosadnim?

Svakako, priča je ovo idealna za one koji vole povijesne romane, a posebno one kojima je drago razdoblje stare Grčke. Priča je to o nekim posve drugim vremenima i, reklo bi se, posve drugačijim ljudima, no ako čovjek napravi usporedbu s onim što danas gledamo oko sebe, može se samo složiti s mislima starogrčkog povjesničara Tukidida, koji je tvrdio da povijest moramo proučavati kako bismo razumjeli budućnost. Jer, vjerovao je, slični događaji u budućnosti će se ponoviti zbog ljudske prirode, koja je zapravo nepromjenjiva. S njim se nešto kasnije složio i Machiavelli, koji je tvrdio da sve stvari na svijetu u svakom vremenu imaju točne kopije iz davnih vremena, a Schopenhauer je smatrao da je povijest samo privid promjene. Dakle, čitajući i Antigona i Pira, kao da čitamo o nekim našim suvremenicima. Na čitatelju je da procijeni kojima.