‘Hodajući uz rub Medvednice uz potok, srela sam klince od 8 do 13 godina koji su napravili kućicu, prebacili brvno. Nitko nije imao mobitel‘

Ispričala mi je Evelina Rudan, pjesnikinja, vedra, elokventna, koja u razgovoru, stječem osjećaj, želi svrdlati u dubinu koliko je god moguće, ali ne tako da bi drugima ostala nepronična: dakle, ponudili su joj, nakon prve zbirke pjesama, članstvo u oba naša društva književnika. Pa je zapala, kaže, u neko polupraznovjerje i odbila oba, a što je bilo dalje, čitajte...

I sad, osim što ja nisam napisala nekoliko zbirki pjesama, i za njih dobila važne nagrade, i ne predajem na zagrebačkom Filozofskom fakultetu usmenu književnost, kao Evelina... ne volim baš kad mi crna mačka presiječe put, ne volim biti negdje trinaesta... pronašle smo još neke zajedničke točke. Ne samo da volimo Agathu Christie nego nam je po jedan Agathin roman bio nagrada nakon svakog položenog isp...