KRISTINA KUZMIČ

Hrvatska vlogerica koju obožava Oprah: ‘Raspao mi se brak, ostala sam bez novca, s dvoje djece...‘

Kristina Kuzmič
 Aff-usa/Shutterstock Editorial/Profimedia
Ulomci iz nove knjige hrvatske vlogerice koju obožava Oprah i prati tri milijuna ljudi, upravo izašle u izdanju Profila


"Drži se", hvaljena je, autobiografska knjiga Kristine Kuzmič, vlogerice hrvatskog podrijetla, koju na društvenim mrežama prati više od tri milijuna ljudi. Kristina Kuzmič domaćoj publici postala je poznata kao pobjednica televizijskog natjecanja koje je organizirala Oprah Winfrey. Nakon toga izgradila je karijeru kao vlogerica, a njezine snimke o roditeljstvu, kulinarstvu i životu općenito dosad su pregledane više od milijardu puta.

Kristina Kuzmič u knjizi Drži se, objavljenoj u izdanju Profila, piše o svojem životu, o odlasku u SAD za vrijeme rata u Hrvatskoj. O sebi kao djevojčici koja se u najosjetljivijoj dobi pokušava uklopiti u stranoj zemlji. O sebi kao mladoj ženi, bez sigurnog zaposlenja, koja je postala samohrana majka dvoje djece. O ponovnom vjenčanju i balansiranju odgoja dvoje tinejdžera i malog djeteta i karijere. O tome kako je privukla Oprinu pažnju i postala pobjednica njezina televizijskog natjecanja, ali i o važnim lekcijama koje je iz toga izvukla...

Donosimo dva ulomka iz knjige koju je engleskog preveo Klen Šamarinac.

image
Naslovnica knjige Kristine Kuzmic


I ja sam također imala planove. Planove za svoj život, svoj brak, planove kakva ću biti majka. Zamišljala sam to na sljedeći način; udat ću se i imat ću hrpu djece. Majčinstvo će me u potpunosti ispuniti i bit ću vječno zahvalna. Moja će djeca biti lijepo odgojena i slušat će bolje nego sva derišta koja sam morala čuvati kao dadilja za bijedna tri do pet dolara po satu. Otac moje djece i ja bit ćemo ludo zaljubljeni do kraja života, bit će to romansa na razini Romea i Julije (doduše bez obitelji koje se ne podnose i onog cijelog dijela kad se zabunom ubijemo). Odgojit ćemo svoju djecu u velikom, stabilnom domu punom ljubavi i savršeno dresiranih pasa. I svaku noć spavat ćemo najmanje devet sati. I imat ćemo kućnu pomoćnicu. I možda masera koji živi s nama. I neću imati strije. Ili dlačice na bradi.


Moja očekivanja nakon rata nisu poremetile stvarne bombe, ali bilo je nekoliko njih figurativnih koje su doletjele u mom smjeru. Nakon što sam preživjela bombu koja je uništila moj brak s dvoje male djece, morala sam se boriti protiv bombi uzrokovanih stresom, bombi neimaštine, bombi depresije, bombi debljanja i bombi osjećaja bezvrijednosti. Sve te bombe koje su padale jedna za drugom uzrokovale su da se zapitam bi li možda, samo možda, svi, uključujući i moju djecu, bili sretniji i bolje ako bih ja jednostavno nestala. Zauvijek.


Jako sam se optuživala jer djeci ne mogu pružiti sve što njihovi prijatelji dobivaju od svojih roditelja. Djeca s kojom su se moja igrala imala su sobe koje su izgledale kao da su ispale iz kataloga skupog namještaja, poput Pottery Barna. Kad bih čula druge roditelje kako planiraju godišnje odmore i obiteljska putovanja u zabavne parkove ili kako će svoju djecu upisati na plesne tečajeve, jedva sam uspijevala kontrolirati mržnju prema samoj sebi. Činilo mi se kao da svi drugi žive živote iz moje mašte dok moj puca po svim šavovima.


Te godine na Lukinu povorku za Dan vještica u školi došla sam nakon što me satima pekla savjest što sam svojoj djeci napravila kostime od nekih bezvezarija koje sam pronašla u kući. Matea je imala vrlo kovrčavu plavu kosu pa sam na njezinu odjeću pribadačama, jer nisam znala šivati, pričvrstila staru čupavu bijelu tkaninu i rekla joj da se zamaskirala u ovcu. Luki sam obukla prsluk i kravatu iz dućana s polovnom robom i napravila značku od papira na kojoj je pisalo “Učitelj br. 1” kako bih bila sigurna da nitko neće pomisliti kako je on samo klinac u iznošenom odijelu.
Stajala sam tamo sa svim tim roditeljima čija su djeca paradirala u savršenim kostimima koje su kupili, ili danima dotjerivali u kućnoj radinosti, i preznojavala se u vlastitoj sramoti. No tada je Luka prošetao ispred mene i pogledom me tražio po cijeloj publici. Išao je od lica do lica i kad me je konačno vidio, oči su mu zasjale od sreće, a osmijeh rastegnuo od uha do uha. U publici nije tražio savršenu mamu. Tražio je mene. Ništa više. Ništa bolje. Ništa drugačije. Samo mene.


Lako je postati negativan dok se borite za preživljavanje. Popis onoga što nemate ili ne možete puno je duži i detaljniji od kratke liste onoga što imate ili možete. Moji roditelji nisu imali mnogo dok sam odrastala, ali sam svejedno imala prekrasno djetinjstvo. U nekim trenucima moja se majka osjećala kao da mi ne može pružiti dovoljno, a ja se, pak, jasno sjećam kako sam u trećem razredu osnovne škole muku mučila i gledala u prazan papir jer nisam znala kako da je nacrtam toliko veličanstvenom kakvom sam je doživljavala.
Ono najvrjednije što možemo pružiti svojoj djeci nisu materijalne stvari; to je ljubav. Morala sam se prestati opterećivati popisom onoga što nemam i ne mogu i umjesto toga usredotočiti na sve ono što imam i mogu pružiti, bez obzira na to koliko bilo maleno.

(...)
Roditeljstvo je suludo. Čak i kad ne postoje novčani problemi ili borba s depresijom, roditeljstvo je cirkus. Ono je svaki ekstremni osjećaj nabijen u malu bočicu i promiješan poput kakva koktela koji onda naiskap popiju naše moždane stanice. Biti roditelj sretno je i tužno, ispunjujuće i iscrpljujuće. Nekad se osjećamo poput superheroja, a u idućem trenutku poput totalnog promašaja. Biti roditelj je komplicirano. Vrlo, vrlo komplicirano.


To što sam odlučila prihvatiti stvari kakve jesu spasilo me je od osjećaja da gubim u životu. Morala sam prihvatiti i neočekivano i neuredno, oboružati se smislom za humor i zauzeti stav “mogu koliko mogu”. U trenucima kad nemam savršeno rješenje za neku roditeljsku dvojbu, morala sam prihvatiti da je improvizacija podcijenjen, ali i vrlo pristojan pristup (bilo da je riječ o odgoju djece, sviranju klavira ili gomili drugih stvari). Improvizacija je uvijek bila pri vrhu popisa onoga što zaista mogu učiniti.
Maštarija koju sam stvorila od očekivanja kakav bi mi život trebao biti bila je predodređena na propast, čak i da se nisam razvela ili mučila kako financijski, tako i emotivno. Maštarija je po definiciji vrlo nerealna. Kad su nam očekivanja nerealna i potom ih ne ostvarimo, osjećamo se krivima i nedostatnima. Mi smo čudaci koji sami sebe zlostavljaju i moramo spustiti svoje kriterije. Tek kad na trenutak zastanemo i prihvatimo da je savršenstvo iluzija, dopustimo si prigrliti svoje manjkave i nesavršene živote, tek tada otkrivamo koliko je zapravo u našoj moći učiniti svoje živote čarobnima. Najbolje što možeš gotovo uvijek ispadne čak i više nego što je potrebno.


Kad mi je bilo najteže, mislila sam da moram čekati da se dogodi ovo ili ono prije nego što bih mogla opet biti sretna. Čekala sam i nadala se da će se netko pojaviti i reći mi i pokazati što i kako trebam, a sve što sam trebala bilo je iskoristiti ono što već imam u sebi. Pogrešno sam vjerovala da će se moj odnos prema svemu promijeniti ako se okolnosti u mom životu promijene. No stvari zapravo funkcioniraju obrnuto. Morala sam prestati čeznuti za onime što sam zamišljala i učiniti najbolje što mogu s onim što je već postojalo. Morala sam prestati ganjati bajku i prigrliti avanturu.


Ja sam sama bila prepreka svojoj sreći. Piknici, rođendan s poštarom, osmijeh na licu mog djeteta širi nego na izrezbarenoj bundevi za Noć vještica… to su bili nevjerojatni trenuci sreće koje bih propustila, i još važnije, propustila bi ih i moja djeca. Ništa od toga ne bi se dogodilo da sam čekala da se stvari poslože točno onako kako sam zamišljala prije nego što počnem živjeti punim plućima.
Na tom vjenčanju u Hrvatskoj prije toliko godina nije bilo važno što mlada i mladoženja nisu imali tortu iz snova koju su naručili ili što cvjetni buketi nisu bili savršeni kao u njihovim snovima. Ono što je bilo važno jest da su se oboje pojavili. Bili su tamo, okružili se bližnjima i slavili. I nije bilo važno što sam ja tu i tamo odsvirala neku krivu notu. Ono što je bilo važno jest da sam se pojavila i bila tamo za ljude do kojih mi je stalo i što sam prihvatila radost koja mi se odvijala pred očima.
Ako se ne pojavimo i ne prihvatimo stvari onakvima kakve jesu, bez obzira na to koliko neočekivanih bombi doleti u našem smjeru, provest ćemo ostatak života čekajući nešto što nećemo nikad dosegnuti, a stvari koje su nam nadohvat ruke toliko su, toliko divne. Nesavršene, zbrkane i kaotične, ali divne.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
03. ožujak 2021 08:30