SLOBODAN UZELAC

‘Hrvatski Srbi vjerovali su jednom čovjeku, ali on nas je izdao. I ne, to nije bio Milošević‘

Slobodan Uzelac

 Damjan Tadic/Cropix
Potpredsjednik Sanaderove Vlade Slobodan Uzelac u memoarima amnestirao Miloševića za izazivanje rata u Hrvatskoj

Ovih je dana predstavljena knjiga sjećanja na traumatične dane ratnih 90-ih godina Slobodana Uzelca, sveučilišnog profesora, dugogodišnjeg političara, nekadašnjeg potpredsjednika u Vladi Ive Sanadera, pod naslovom "Na strani svojih - pola stoljeća u hrvatskoj i srpskoj politici".

S obzirom na to da se radi o svjedoku i akteru tih dramatičnih vremena, s kojima se i nakon gotovo 35 godina "prolaznosti" ne možemo otvoreno suočiti, očekivanja su bila velika, ali uz nedorečenost i naknadnu pamet, što je i inače boljka suvremene hrvatske i postjugoslavenske memoaristike, knjiga je slobodno mogla imati naslov "Moj (nepotrebni) obračun s Ivicom Račanom".

Od svih tadašnjih gospodara i začetnika neminovnog rata u Hrvatskoj i Jugoslaviji Slobodana Miloševića, Veljka Kadijevića, Vojslava Šešelja, SANU-ovih "memorandumaša" do ovdašnjih Franje Tuđmana i Gojka Šuška, Uzelac za rat i stradanje hrvatskih Srba na kažnjeničku klupu posjeda Račana i stranku koja je u tom trenutku davljenik. "Rata u Hrvatskoj nije smjelo biti i za rat je najviše kriv SKH jer nije napravio više, pogotovo za Srbe", piše Uzelac.

Nije nevinašce

Obrušio se na Ivicu Račana koji se ne može više sam braniti niti više ima bilo koga tko bi ga branio, iako je bilo prilike da se to učini za njegova života. Račan sigurno nije nevinašce na koje se ne može baciti kamen i ima svoj krimen na leđima, ali svakako nije najodgovorniji za stradanje Srba u Hrvatskoj, rat i raspad Jugoslavije. Nije mogao okrenuti kotač povijesti (stvari su, nažalost, išle neizbježnim tijekom), ali Uzelac konstatira da je bio potkapacitiran i nedorastao trenutku, što se može reći za mnoge aktere tadašnjih zbivanja, jer da nisu, ne bi možda bilo tako jadno i tragično sve do danas.

Naime, Uzelac iz svog kuta daje prilog i opservacije koje se mogu različito tumačiti, pa i zloupotrijebiti, pogotovo od strane onih za koje sumnjamo da dijele Uzelčev svjetonazor. U knjizi Uzelac otvoreno izražava žaljenje što je Račan, a ne Ivo Družić, postao šef hrvatskih komunista. Tko zna što bi bilo, ali teško da bi se izbjegao rat, za koji se Milošević, kako se zna, već pripremao, ako se ne pokore mirno. Takvim pristupom na neki način izjednačava Račana s pokretačima rata, pa čak donekle amnestira od glavne odgovornosti miloševićevsko-sanuovski koncept koji je, što god sada govorili, ipak tada povukao dobar dio Srba iz Hrvatske, te Tuđmanov HDZ koji je na tom valu tražio opravdanje i puteve za drastično rješenje srpskog pitanja u Hrvatskoj. Račan je, prema Uzelčevim riječima, "izručio Srbe Tuđmanu", a to pomalo sliči na onu poštapalicu "svi su oni isti", te isporučuje Račana i hrvatskim i srpskim nacionalistima.

Razbuktala pobuna

"Račan je ostavio na cjedilu Srbe u Hrvatskoj, koji su mu tada, gotovo svi, dali svoje glasove, pa to je jasno kao dan", ističe Uzelac. Spočitava Račanu, koji je tada već bio u oporbi, a HDZ imao apsolutnu većinu, dok su pobuna Srba i "balvani" već bili realnost, da je krivac (iako je to bila Tuđmanova ideja) što su Srbi izgubili "konstitutivnost". Račan, po Uzelcu, nije učinio ništa da to spriječi: "Srbi su napustili Sabor, a pobuna se razbuktala. Nekako slično onome kako je Milošević mijenjao ustavni status svojih autonomnih pokrajina".

Uzelac inzistira na tome da su Srbi u Hrvatskoj bili uz SDP, koji ih je "izdao", a ne Miloševićevi pijuni. "Nije problem u tome što je on ‘izdao‘ Srbe, (...) nego je on izdao partiju kojoj je većina Srba poklonila povjerenje. Dakle, nije izdao samo Srbe nego i sve druge, prvenstveno hrvatske ljevičare. Ta izdaja ne sastoji se u tome što je on transformirao SKH u SDP, nego što u toj transformaciji nije daleko odmakao", piše Uzelac i zamjera Račanu da je stranku prepustio Zdravku Tomcu, koji je od SDP-a učinio tek još jednu nacionalnu stranku. Uzelac čak kaže da Račan nije zaslužan za uvođenje višestranačja, što je odluka koja je donesena u okviru SKH (oni su jedini i mogli tada donijeti tu odluku) kojem je tada bio na čelu. No, tadašnje članstvo SKH je uglavnom bilo u fazi preletavanja - hrvatski članovi, u strahu pred naletom Miloševićevih prekrajača i osvajačkih planova, tražili su utočište u HDZ-u, stranci koja se tim ratnim velikosrpskim planovima nije odupirala reformskim i demokratskim, nego nacionalnim metodama, a dobar dio hrvatskih Srba, već obrađen od miloševićevskih emisara koji su godinama prije vršljali po ovdašnjim krajevima, okrenuo se toj pogubnoj politici, kako je definira i Uzelac. I na kraju su postali najveće žrtve tog odabira. U tim prijelomim trenucima svi su tražili utjehu u svom brlogu.

Suočavanje s prošlošću

Ni ova knjiga nije doprinos suočavanju s prošlošću i našom zajedničkom nečistom savješću. Položiti vijenac na Ovčari i doći na komemoraciju u Varivodama poželjne su, ali ipak iznuđene simbolične geste bez adekvatnog, a pogotovo katarzičnog učinka na jednu ili drugu nacionalnu zajednicu, bez čega nema ni mira ni normalne multietničke države. I dojma je da ni Hrvati ni Srbi na mjestima svog stradanja i tuge zapravo ne žele vidjeti one druge, jer time potvrđuju svoju patnju i krivnju onoga drugoga.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
29. studeni 2023 05:01