Fantastično se osjećam na spisateljskoj slobodnoj godini. Moj izdavač nije pretjerano sretan, ali ako se uzme u obzir da od 1985. godine pišem jedan ili dva romana, bilo je vrijeme za predah - uz smijeh nam priča škotski pisac Ian Rankin, koji krajem tjedna gostuje u Zagrebu u organizaciji Noir festivala i Profila, i nastavlja: - U životu dođe period kad trebate usporiti i uzeti vremena za odmor. Činjenica je da imam 54 godine i da više baš i nemam ideja koliko sam ih nekoć imao. Sretan sam ako imam jednu ili dvije dobre ideje godišnje. Kad vas usto pritišću rokovi, baš i nije lako. A tu su i svi ti mladi, uzbudljivi pisci prepuni ideja s kojima se nije lako natjecati.
Riječi jednog od najuspješnijih pisaca kriminalističkih romana našeg doba i njegov “strah” od mladih pisaca, naravno, prije treba shvatiti kao podršku mladim kolegama nego kao stvarnu zabrinutost pisca čiji su romani prodani u milijunima primjeraka i prevedeni na 37 jezika. Rankin je, naime, i pokretač niza inicijativa osmišljenih da im se pomogne.
Tu je još jedan segment koji sasvim sigurno laska piščevom egu - nagrade, počasne diplome britanskih sveučilišta, počasna titula Red britanskog carstva za doprinos književnosti, ali i stalni komplimenti kritike, kakvi su popratili i njegov zadnji roman “Sveci Biblije sjena” koji je kod nas upravo objavljen u prijevodu Ozrena Doležala i izdanju Profila. Ako se s nekim treba natjecati, ukratko, onda je to sam sa sobom, što potvrđuju i njegove riječi: - Ja, baš kao i svaki drugi pisac, želim samo da mi svaka nova knjiga bude bolja od prethodne.
Prekretnica
Kralju tartan noira, kako ga je nazvao američki pisac James Ellroy, slavu je donio ekranizirani serijal s inspektorom Rebusom. “Sveci Biblije sjena” 19. su roman iz tog niza.
- Prvi sam napisao još kao student, bez ikakvih znanja o policiji. Trebalo mi je vremena da otkrijem tko je i što je. Naposljetku, Rebus mi nije nimalo sličan, druga je generacija, ima drugu životnu filozofiju. Negdje oko četvrte petine romana John Rebus prestao je biti samo oruđe za istraživanje zločina i postao, barem u mojoj glavi, trodimenzionalno biće.
Čitatelji isprva nisu pretjerano dobro reagirali. Prekretnica se dogodila kad je roman “Crno i plavo” 1997. proglašen najboljim krimićem u Velikoj Britaniji i postao golemi hit. Uspjeh su ponovili i svi idući romani. No, nakon sedamnaestog romana “Kraj igre” (čije je reizdanje upravo objavljeno u izdanju Profila i Jutarnjeg lista i prijevodu Anje Jović), Rankin se poželio malo odmoriti od istraga svog detektiva autsajdera, sklonog alkoholu i cigaretama i nesklonog autoritetima. Objavio je prvi roman s Malcolmom Foxom, “brižnim momkom koji igra po pravilima”, a radi u nepopularnoj policijskoj jedinici koja okuplja detektive koji istražuju druge detektive. Pet godine kasnije, 2012. godine, ponovno se vratio Rebusu.
Škotski referendum
- Obilježje serijala s Rebusom jest realističnost. U trenutku kad je Rebus napunio 60 godina, morao je otići u mirovinu jer bi to učinio i da je stvaran čovjek. A i ja sam htio pisati o nečemu drugom. No, ostavio sam prostora za povratak, nisam ubio Rebusa. U međuvremenu sam saznao da postoji policijska jedinica koja se bavi starim, neriješenim ubojstvima, za što su zaduženi umirovljeni policajci. Paralelno, počelo se razmišljati o promjeni dobne granice za policajce. Sve su to bili znaci da se Rebus može vratiti. Bojazni sam ipak imao, tu su čitatelji i kritičari, i bojao sam da će svi misliti da to radim jer su se drugi projekti pokazali manje uspješnim. No, postojao je još jedan, intimniji problem, da sam izgubio vezu s Rebusom. No, čim sam napisao scenu njega na sprovodu, kako očajnički čezne za cigaretom, znao sam da će sve biti u redu.
Je li moguće da se još uvijek zamara naklapanjima drugih?
- Svi imamo svoje paranoje. Pisci nisu debelokošci. Banalna stvar: ako netko napiše kritiku u kojoj je 99 posto primjedbi pozitivno, a jedna negativna, zapamtit ćemo samo tu jednu primjedbu. Olakšalo je stvari u toj dilemi to što sam bio svjestan da fanovi doista žele da se Rebus vrati, svaki put kad sam imao čitanje ili turneje, ljudi bi me pristojno saslušali, a onda bi digli ruku i pitali: “A kad će se Rebus vratiti”? Naravno, to ne znači da sam odustao od Foxa.
Čitatelji su dosta dobro prihvatili Foxa, no baza Rebusovih fanova daleko je veća. Što je to u njemu toliko privlačno čitateljima?
- Rebus je autsajder, voli kršiti pravila, ne voli autoritet. Većina nas koji čitamo knjige nismo takvi u stvarnom životu, premda bismo voljeli da jesmo. Željeli bismo da smo jači, da se uvijek suprotstavimo nasilnicima i kažemo šefovima ono što ih ide. Ali, nismo takvi. Zato volimo čitati o takvim likovima.
Jedan od lajtmotiva Rankinova zadnjeg romana jest i škotski referendum za nezavisnost koji bi se trebao održati u listopadu. Iako su likovi pisca Rankina uglavnom donijeli odluke, građanin Ian Rankin svoju još nije.
- Skrivam se iza stavova svojih likova. Pa tako znam da će Rebus, kao čovjek nesklon promjenama, glasati “protiv”, dok će njegova kolegica Shiobhana glasati “za”. Moj stav je sličan onome Malcolma Foxa koji tiho kontemplira, racionalizira, čeka odgovore na pitanja koja se još nisu postavila. Još nisam donio odluku. Čini mi se da će razlika između onih koji će glasati “za” i onih koji će glasati “protiv” biti minimalna, što je problematično jer pitanje neće nestati. Ako zemlju želiš voditi u tom smjeru, pomaže ako imaš veliku većinu građana koji te podržavaju. A ako svega 51 posto građana glasa “za”, ostatak će se morati povinuti, ali će tamo ići nevoljko. Vrijedi i obrnuto. Ono što je problem jest što su svi fokusirani samo na pitanje referenduma, sva druga važna pitanja koja muče Škotsku pala su u drugi plan.
Grammy neću osvojiti
Glazbene reference sastavni su dio svake Rankinove knjige. Logično za pisca čiji je životni san biti rock zvijezda.
“Nije moj život pisca loš. Naravno, ja sam frustrirana rock zvijezda, puno bih radije bio rock zvijezda nego pisac”, izjavio je svojedobno za Guardian, dodajući kako bi, ako bi po ičemu volio biti zapamćen, onda je to kao osoba koja je postala rock zvijezda u svojim šezdesetim. No, izgleda da je, ipak, odustao od tog sna. - Nema Grammyja za mene, prije par mjeseci napokon sam prihvatio činjenicu da neću postati rock zvijezda. Kao što ne vjerujem da ću, kao pisac kriminalističkih romana, ikad dobiti Bookera.
Sugerirao sam joj da napiše krimić
U susjedstvu Iana Rankina u Edinburghu donedavno je živjela i J. K. Rowling, za koju je još 2007. izjavio kako bi se mogla okušati u pisanju krimića. Šest godina kasnije napisala je svoj prvi krimić “Zov kukavice”.
- Dobio sam ga za Božić, ali ga još nisam pročitao. Ja sam valjda jedini pisac krimića kojeg nisu zvali da joj napiše nešto lijepo za korice, u trenutku kad se nije znalo da je to njezin pseudonim. Jedan novinar je rekao da je to zato što su se bojali da bi se preko mene moglo shvatiti da je ona autorica. Nisam baš uvjeren.
Za sve su krivi Dr. Jekyll i Mr. Hyde
Rankin je krimić počeo pisati zahvaljujući doktoratu iz književnosti. Krimiće u to vrijeme čak nije volio ni čitati, ali ga je istraživanje o škotskoj spisateljici Muriel Spark doveo do Roberta Louisa Stevensona i “Neobičnog slučaja dr. Jekylla i gospodina Hydea”. Tad je odlučio napisati obradu tog romana i vratiti priču u Edinburgh. “Odabrao sam detektiva za glavni lik i napisao nešto što je shvaćeno kao krimić. Tako da sam, zapravo slučajno, postao autor krimića. Srećom, otkrio sam da je to savršena forma za pisanje o suvremenoj, urbanoj kulturi i društvenim problemima”, izjavio nam je prije par godina. Kako on, kao pisac romana hvaljenih, među ostalim, zbog toga što podrivaju pretpostavljenu formulaičnost žanra, tumači poplavu sve šokantnijih krimića, svojevrsnih književnih verzija snuff filmova.
- Krimići potječu iz narodnih bajki i priča čiji su sastavni element čudovišta. Problem je što stvari mogu otići u grotesku, a funkcija zločina jest samo ta da šokira. Pisci posežu za šokantnim opisima i kako bi se izdvojili od tisuća drugih koji pokušavaju uspjeti u istom poslu. Ni sam nisam bio imun na to. Kad sam pisao treći roman o Rebusu, u kojem se suočava sa serijskim ubojicom, bio sam pod utjecajem romana “Kad jaganjci utihnu”. Zaoštrio sam situaciju jer sam vjerovao da ću tako postati uspješan. A za takvo što, bio sam uvjeren, čudovište u obliku monstruoznog serijskog ubojice jest neophodno. Srećom, imao sam urednika koji mi je savjetovao da izbacim dio tih opisa nasilja jer je to nepotrebno i jer će mašta čitatelja, i bez toga, stvoriti slike. Lekcija da ne treba inzistirati na detaljima zločina bila je jako vrijedna. Uostalom, Rebus jest detektiv, dakle rijetko je kad prisutan zločinu, tako da ni nemam potrebu za tim.