Neoliberalizam nije radio javne lomače knjiga ili umjetničkih artefakata, za sada. Pojednostavljeno bi se moglo reći da je to zato što pohlepa za profitom zapravo nije ideologija u klasičnom smislu. E, to je varka! Doduše, nismo vidjeli kao 1933. masovno spaljivanje knjiga na središnjem trgu, na kojem bi neki novi ministar propagande, poput Josepha Goebbelsa, urlao: "Ne dekadenciji i moralnoj korupciji! Da pristojnosti i moralnosti u obitelji i državi", ali svjedočimo "izlučivanju" nepoželjnih naslova iz knjižnica ili promjeni sadržaja onih davno objavljenih svezaka koji se ne uklapaju u novu "moralnost". Samo nam treba suvremeni Ray Bradbury da nam otvori oči za neprepoznate oblike ideološke represije.
Pretpostavljam da je zato senegalski autor Sarr u svom prvom romanu (koji je objavio sa samo 24 godine, pa sam zapanjena znanjem i zrelošću) posegnuo za tim motivom: islamski fundamentalisti spalili su nacionalno blago iz knjižnice kojim se dokazalo drevno porijeklo nacije, sudjelovanje u velikoj Povijesti čovječanstva. Za njih su to bili samo dokumenti đavoljega oruđa, način da privuku svjetsku pozornost na sebe, učvrste svoju strahovladu. Zato što "Ideologija se boji pisanja knjiga koje smatra opasnima": sam čin pisanja dokaz je da neka inteligencija kani širiti svoje spoznaje, prenijeti ih drugima. Ideologiji to nije prihvatljivo jer je sam čin pisanja negira, prijetnja je njezinu dokinuću. Strahuje i od knjiga koje nisu napisane. Na žalost, to vrijedi samo za stare oblike diktature, jer neoliberalizam ima suptilnije metode obračuna s nepoželjnim knjigama (i drugim umjetničkim djelima): od ignoriranja do izlučivanja.
"Sve je dopušteno"
Roman je smješten u izmišljenu afričku državu Sumal (koja je bila francuska kolonija; inspiracija je bila tragedija u Maliju kada su fundamentalističke milicije okupirale Timbuktu), u grad Kalep kojim četiri godine gospodari Bratstvo koje terorizira stanovništvo. Javna smaknuća su spektakl: priča počinje kamenovanjem na smrt dvoje mladih koji su se voljeli prije braka, ona ima 18, on 20 godina. Zapovjednik kalepske islamističke policije Abdel Karim Konaté poziva se na Boga i šerijatski zakon, sve kazne su "po želji Božjoj". Iz svoje moralne superiornosti, koja je jedna od najvećih zabluda civilizacije iz koje su proizašli ratovi i pokolji, on je slijep za dehumanizaciju: čim imaš Boga na svojoj strani, sve je dopušteno.
Tri su pripovjedna toka: okupljanje sedmero ljudi koji se tiskanjem časopisa kane suprotstaviti diktaturi; pisma koja razmjenjuju majke ubijenog mladog para; i dnevnik Abdela Karima u kojem on tumači svoj superioran stav: studirao je teologiju, proučio Kuran i sve svete spise pa zna što Bog želi; smatra se inteligentnim fanatikom (sic!).
Svaka pripovjedna linija otvara brojna moralna, filozofska i društvena pitanja toliko uvjerljivo da morate zastati i preispitati sebe kako biste djelovali u danom kontekstu kad je riječ o: slobodi i hrabrosti, individualnoj i kolektivnoj odgovornosti, izboru između osobnog interesa i viših vrijednosti, načinima patnje i tugovanja, pitanju ima li riječ moć nešto promijeniti, je li smisleno osvještavati narod o političkoj i vjerskoj ideologiji. Velik je prostor dan i položaju žena i djece u totalno mizoginom društvu. Uzgred: islamisti su pobili sve pse u gradu jer su to đavolska stvorenja.
Džihadističko nasilje
Grupicu buntovnika okupi liječnik Malamine, sastaju se u podrumu taverne vlasnik koje je osebujni lik Otac Badji, podijele zadatke i pripreme časopis, ali kad su ga trebali tiskati, dogodio se presedan: u brizi za sina na ulicu je bez hidžaba izletjela Ndey Joor, Malamineova supruga, koju je policijska ophodnja krenula bičevati na smrt, ali okupljeni narod ih je naposljetku spriječio u tome, što se nikad prije nije dogodilo. Presedan je bilo i javno sakaćenje, odsijecanje ruke, počinitelja koje je organizirao Abdel Karim, smatrajući to pravednim. Premda je sedmorka zdvojna je li to pravi čas za distribuciju časopisa, ipak ga krenu raspačavati. Reakcija režima je brutalna.
Tajna prepiska između majki Aïssate i Sadobo potresan je prikaz trpljenja žena u džihadističkom nasilju: one su krive da nisu dobro odgojile djecu pa su zato zgriješila; njih se zlostavlja zato što "lakše je ženu tući nego voljeti"; odbačene su kad ne rađaju sinove; prezrene su kao drugotne štrace. Njihova djeca bit će bačena u pustinju, u zajedničku grobnicu, jer grešnici ne smiju imati grob.
Decentno se provlači i motiv: civilizirani svijet će reagirati, umiješat će se i vojno svrgnuti islamistički režim. Slobodni mediji prenose diplomatski sročene izjave, nada tinja, ali ništa se ne dogodi. To je jedan od razloga zašto ovaj roman nije distopija nego stvarnost: samo je mjesto izmišljeno, sve ostalo događa se svakog dana.
Ili kako je majka Aïssata ustvrdila: "Bog je otišao. Napustio je ovaj svijet već odavno zgađen njegovom predstavom. Ljudi su sami, rade što žele jer im je sve dopušteno.
A žele Zlo: čovjek je zao, a društvo ga čini još gorim."
Mohamed Mbougar Sarr
Bratstvo
prev. Ursula Burger
Fraktura
Zaprešić, 2025.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....