Kada mi je kolegica poklonila “Imoralizam Friedricha Nietzschea” Ksenije Grubišić, upitao sam se: može li uopće filozof, koji je proglasio smrt Boga, biti imoralist ili moralist, svejedno. I na koji to način.
Na ovakvu skepsu mlada je filozofkinja Grubišić računala, pa mudro uvodi čitatelja u djelo, korak po korak. A posebno je mjesto u opusu velikoga filozofa dala njegovu djelu “Tako je govorio Zaratustra”, koje je 70-ih, u prijevodu Danka Grlića, bilo više od filozofije i knjige. Bilo je pogled na svijet jednog otpadnika, jednoga od velikih luđaka poput Lautreamonta, Hoelderlina i drugova, čiji se buntovništvo protiv “buržoaskog” društva slavilo u socijalizmu kao nezavisna kategorija. Mimo toga, Peter Weiss nije bio jedini dramatičar koga je zanimala estetika otpora na Zapadu, pa je neka djela posvetio baš sličnim protagonistima.
Na kraju podužeg uvoda u prikaz djela “Uz genealogiju morala” Grubišić podsjeća na činjenicu “kako se radi o djelu nastalom nakon spisa “Tako je govorio Zaratustra”. Neki njegovi izrazi - kao što su: nadčovjek, bivanje, smrt Boga, vječno vraćanje jednakog, te posebno: volja za moć i prevrednovanje svih vrijednosti – “prisutni su, dodatno osmišljeni i pretpostavljeni” upravo navedenom djelu o moralu. A to je već dobar razlog za čitanje Grubišićkinog “Imoralizma”.
Napokon, sam je Nietzsche prozvao vlastiti odnos prema moralu “imoralizmom”. Htio je razotkriti slučajne, naslijeđene i uvjetovane vrijednosti morala i moralnih vrijednosti; daleko od toga da ih je htio tek negirati. Htio im je pokazati srž. Ksenija Grubišić ga slijedi.