"U kamenom koloritu" naziv je knjige spisateljice i glumice Sophie Daull koju je kod nas upravo tiskala Naklada Ljevak. Kako navode, "Sophie Daull u ovom se briljantno napisanom romanu bavi problemima krivnje i srama. Svi su likovi u potrazi za vlastitim iscjeljenjem, a pitanja koja ih muče su: Kako živjeti s osjećajem posramljenosti? Trebamo li se pokajati? Možemo li oprostiti? Postoji li dobro? Trebamo li se predati ili boriti? Radnja romana zasniva se na tragičnim događajima iz autoričina života, a njena je proza oštra i nježna, uzvišena i jednostavna, poetična i prosta. Roman "U kamenom koritu" zapravo je suvremena antička tragedija naizmjenično napisana jezikom ulice i visokim poetskim stilom. Kritičar francuskih novina Le Figaro zapisao je: "Miješanje fikcije i stvarnosti kod Sophie Daull uznemirit će nas i potresti." Sophie Daull, pedeset sedam joj je godina, francuska je glumica i spisateljica. Studirala je glazbenu umjetnost na Nacionalnom konzervatoriju u Strasbourgu. Njezin roman Camille, mon envolée osvojio je nagradu časopisa Lire za najbolji prvi roman, a godinu poslije objavila je svoju drugu knjigu, La suture. Za svoj posljednji roman, U kamenom koritu, osvojila je Nagradu Europske unije za književnost.
Kako se navodi, dalje, uz knjigu koju je na hrvatski prevela Vlatka Tor: "Jedna spisateljica gostuje na televizijskoj emisiji povodom objave svoje prve knjige. Nije ni svjesna kako će njezina pojava na televiziji uzrujati zaposlenika Odsjeka za zelene površine grada Nogent-le-Rotrou. On je odslužio kaznu za zločin koji je počinio prije trideset godina i sada vodi miran život sve dok iznenada nije prisiljen suočiti se sa svojom prošlosti, svojim djelima i grizodušjem. Ta je spisateljica zapravo kći njegove žrtve i za pet će dana promovirati svoju knjigu u lokalnoj knjižnici. U ozračju koje je istovremeno banalno i opresivno započinje odbrojavanje do sudbonosnog susreta".
Iz Naklade Ljevak su poslali i ulomak iz knjige: "I ja služim doživotnu kaznu. U kloaki ustajale žalosti, prisilne amnezije, glibovitog potiskivanja, koja se na koncu isušila i postala diskretno odvratna. No nakon trideset godina koje sam provela u tom genijalnom sarkofagu, krasta me svrbi, rana progovara. Procurilo je nešto što treba dobro oprati, s puno vode. Otići ću stoga do velikoga kamenog korita, ondje se sjećanje može izribati o hrapav granit, jezik ispirati pod mlazom koji se pjeni kao sapun od tinte, ondje fikcija služi kao varikina. Promatrat ću kako prljava voda protječe kroz bazen riječi i ostavit ću lokvice isprskane vode da se suše na suncu utjehe. Pranje na veliko. Jedan se lik nameće. Njega vidim kad se nagnem nad preostalu vodu na dnu. Jednom zvijezda, uvijek zvijezda. Tip koji je ubio moju majku bit će, dakle, gradski vrtlar u Nogent-le-Rotrouu."