ZAGREB - Ivana Simić Bodrožić još je donedavno bila poznata kao autorica hvaljene zbirke “Prvi korak u tamu” za koju je dobila nagradu Goran za mlade pjesnike.
One koji su čitali te pjesme vjerojatno ne iznenađuje činjenica da je napisala i izuzetan roman prvijenac “Hotel Zagorje”, djelo koje je najlakše opisati kao knjigu koju morate pročitati.
Kroz priču o prognanstvu i bolnom sazrijevanju u okrutnim vremenima, “Hotel Zagorje” je roman o poniženima i onima koji su ponižavali, o tome kakvi smo ljudi bili 90-ih.
Gdje pisanje pomaže
S mladom spisateljicom razgovarali smo o pisanju i traumi, razlici između autobiografije i proze i o tome što joj Vukovar znači danas.
U kojoj je mjeri “Hotel Zagorje” nastavak vaše poezije? Može li se odvojiti od nje?
- Dio pjesama iz zbirke “Prvi korak u tamu” govori o iskustvu gubitka oca, nestalog u ratu, o životu u progonstvu i osjećaju zbunjenosti i tjeskobe koji me je počeo obuzimati na pragu dvadesetih. “Hotel Zagorje” druga je i drugačija knjiga, roman koji govori o svijetu prognaničkog smještaja, danima u kojima se više nitko nije zgražao nad vijestima o ubijenim poznanicima, o Vukovarcima zaboravljenim u Zagorju, o mojoj mami koja provaljuje u napušteni stan, vidovnjacima koji nam pružaju nadu da će se netko od naših vratiti. Neke od tih tema nalaze se i u pjesmama, ali roman je priča za sebe.
Može li pisanje pomoći kad je trauma u pitanju?
- Moj otac je ubijen na Ovčari, više ne postoji grad na svijetu u kojem se osjećam kao kod kuće, i ni jedno pisanje to ne može promijeniti. Ali ima nešto drugo. Moja mama koja ulazi u knjižaru pa pita za moju knjigu i izgleda kao nekad. Onda kaže, svaku večer uzmem knjigu u ruke pa pročitam dio, već je znam i napamet. Spustim knjigu pa uzmem novine i tako dok ne odem spavati, kad nema ništa na televiziji, to doda da se baš ne umislim.
E, tu pisanje pomaže, a onda i onaj drugi, važan dio u kojem znam da nisam liječila samo svoju traumu jer mi se javljaju ljudi koje ne poznajem i kažu da im je knjiga poklon, da su je čekali nakon zbirke, da ih je potreslo, prodrmalo, nasmijalo, rastužilo. Tako pisanje pomaže, kad pomaže svima.
Ratna proza
Bili ste na tribini na kojoj se raspravljalo i o ženskoj ratnoj prozi. Postoji li doista takvo što?
- Koliko znam, nije bilo mnogo romana o ratu u kojima je glavni lik žena, a vjerojatno još manje onih u kojima je pripovjedač dijete, djevojčica koja u ratu odrasta. Što se okruglih stolova tiče, njih će uvijek biti i to je u redu, ali ja sam htjela ispričati nešto svoje, isprva samo zapisujući fragmente iz prognaničkog života i sudbine ljudi koje sam upoznala, a kasnije je pripovijedanje preuzela djevojčica. Ona je na početku rata tek dijete, odrasta u kojekakvim prognaničkim smještajima, i sve one spoznaje o tijelu, zaljubljenosti i nemoći pokušava ugurati u mali procjep koji joj život u ratu ostavlja.
Nečiji tuđi Vukovar
Koliko ste imali problema s ulaskom u infantilnu perspektivu u “Hotelu Zagorje”? Odnosno, koliko su vam današnja politička stajališta smetala u toj perspektivi i autentičnosti glasa?
- Mnogima se u romanu svidjelo baš to - da je glas djevojčice autentičan. Naprosto, bila sam u stanju doći do te male daleke sebe, do njezinog pogleda na stvari, do njezinih naivnih očiju, kao da je zamrznuta u vremenu. Možda i zbog toga što sve to što sam osjećala jako dugo nisam mogla podijeliti ni sa kim osim s onima sebi sličnima, koji su prošli to isto. I možda je baš to bilo najstrašnije, taj osjećaj da ljude ne zanimaju sve te priče, da im ne treba smetati. Moj otac je nestao prije osamnaest godina, a prije devet godina mamu, brata i mene pozvali su na vađenje krvi radi identifikacije. Do danas nam se nije javio nitko. I detalje o njegovoj likvidaciji doznali smo slučajno, od žene koja je bila na suđenju u Beogradu, gdje su presude ponovo poništene, a nama se opet nije javio nitko... I zapravo sam malo iznenađena da ova knjiga nekoga uopće zanima.
Što vam Vukovar predstavlja danas?
- Grad na Dunavu koji izgleda lijepo samo kad je sunčano i samo iz određenih kuteva. Sve one brojke o obnovljenim kućama i objektima ne govore ama baš ništa o osjećaju koji imam kad uđem u grad, gotovo dvadeset godina poslije. Zbog Vukovara koji postoji u mojim uspomenama uvijek sam uzbuđena kad odlazim u kratke i rijetke posjete. Prvo popijemo kavu na terasi hotela Dunav i dok gledam prema rijeci, poželim ostati. Onda obiđemo groblje i Ovčaru, a nakon toga još dva-tri sata u šetnji po gradu, odahnem kad krenemo prema Zagrebu. Teško je to objasniti, ali nešto se u zraku osjeti. Oko toga se svi slažemo, a ja mislim da će proći još dosta vremena dok grad ne poprimi neku novu, dobru energiju. Možda tek kad odu oni koji još pamte slike ubijenih po ulicama, a onda opet, to će biti nečiji tuđi Vukovar.