Ivica Prtenjača, autor romana “Sine, idemo kući”, ovogodišnji je dobitnik nagrade V.B.Z.-a za najbolji neobjavljeni roman 2021. Prtenjači je ovo drugi put da je laureat V.B.Z.-ove nagrade. Godine 2014. nagrađen je za roman “Brdo” koji je u međuvremenu objavljen i na njemačkom.
Ove su godine na natječaj do veljače, do kad je rok za prijavu, stigla 142 anonimna, pod šifrom poslana rukopisa.
Prtenjača je napisao roman o bolesti i konačnosti, koji, kazala je predsjednica žirija Jagna Pogačnik, pulsira od emocija živosti, radosti življenja. Majka, otac i sin u romanu nemaju imena, samo svoje obiteljske uloge. Otac se, neizlječivo bolestan, u zagrebačkoj bolnici bori za zrak. Prvo je pandemijsko proljeće, supruga i sin ga posvećeno obilaze. Pedesetogodišnji sin će učiniti sve da oca vrati u Dalmaciju, u ambijent u kojem se on dobro osjeća.
Autor je, komentirala je u ime žirija Pogačnik, “napisao vrlo osoban roman, u kojem se bavi gubitkom, kratkotrajnom nadom i sjećanjem, njegov je glas istovremeno dječački, on zapitkuje, ali i zreli glas već pomalo izmorena čovjeka koji donosi teške odluke. Ti se glasovi pretapaju u ritmičnoj izmjeni kadrova i slika prošlosti i sadašnjosti tvoreći elegiju u kojoj poput zvuka činele odjekuje ljubav.”
Ivica Prtenjača je Riječanin, pa mu je i dodjeljivanje nagrade ispred riječke Guvernerove palače tim bilo veće veselje. „Nalazimo se u prostoru koji mi je poznat na mnogo načina, vidim ljude koje poznajem desetljećima, ovo je moja prva knjiga u kojoj je Rijeka lik. Nije zadnja, ova knjiga je nastala iz priča u kojima se bavim Rijekom. Jako sam sretan, osjećam se gotovo obiteljski, ali i jako počašćen da nisam samo dečko sa Zameta, već sam na neki način i netko između tih korica…“
Knjiga ima puno autobiografskih momenata, „ali, oni nisu prvoloptaški, nastala je kao plod moje potrebe da neke stvari zapamtim, ne toliko činjenično, već da zapamtim emocije.”
Komentirajući rukopise pristigle na natječaj, Jagna Pogačnik je kazala:
„To je velik korpus tekstova među kojima je od posve amaterskih do vrhunskih književnih djela. Brojem rukopisa se prepoznaje da je ovo bilo vrijeme kad su ljudi više bili doma, više su čitali, pisali, a nazire se i da se teme pandemije i potresa počinju pojavljivati možda ne kao glavna tema, ali kao neko polazište, kontekst, pozornica na kojoj su radnje smještene. Ima svega, od autobiografske proze, žanrovske proze, fantastike, ima dosta intimnih proznih rukopisa, autorskih propitivanja identiteta, obiteljskih priča… Taj broj rukopisa je dobar pregled scene koja je anonimna pa je samim tim i iskrenija.“
Nagradu V.B.Z. dodjeljuje od 2002. Do sad su je dobivali poznati pisci, ali i nepoznati autori koje je afirmirala na književnoj sceni. S iznosom od 100.000 kuna to je i književna nagrada s najvećim novčanim fondom u Hrvatskoj i regiji.
U drugom krugu selekcije članovi V.B.Z.-ova žirija Jagna Pogačnik, Strahimir Primorac, Mile Stojić, Drago Glamuzina i Vanja Kulaš među dvanaest polufinalista odabrali su šest romana.
Nagradu V.B.Z.-a za najbolji neobjavljeni roman godine od 2002. do 2020. godine dobili su Josip Mlakić za roman „Živi i mrtvi“, Marinko Koščec za roman „Wonderland“ i Jelena Marković za roman „Escajg za teletinu“, Davor Špišić za „Koljivo“, Nura Bazdulj Hubijar za „Kad je bio juli“, Hrvoje Šalković za „Pravi se da ovo nisi vidio“, Svjetlana Gjoni za „Nula nemo“, Predrag Crnković za „Beograd za pokojnike“, Dragan Pavelić za „Proljeće u Karolinentalu“, Aleksandar Novaković za roman „Vođa“, Ankica Tomić za „Naročito ljeti“, Marina Vujčić za roman „Susjed“, Lada Vukić za roman „Specijalna potreba“ i Ivica Ivanišević za roman „Knjiga žalbe“, Marina Šur Puhlovski za roman „Divljakuša“, Olja Knežević za roman „Katarina, Velika i Mala“ te Žarko Jovanovski za roman „Pizzeria Europa“.
Dosadašnji pobjednički romani „Katarina, Velika i Mala“ Olje Knežević i „Divljakuša“ Marine Šur Puhlovski te “Specijalna potreba” Lade Vukić objavljeni su i na engleskom.