Novih pet knjiga iz serije “Djela Ive Andrića u 13 svezaka” spremaju se u Školskoj knjizi za Interliber. Lani je izišlo prvo kolo: najvažniji romani, “Na Drini ćuprija”, “Travnička hronika”, “Prokleta avlija” i “Gospođica”, te rana novelistika, “Mara milosnica i druge pripovjetke”. To je prvi put da se u samostalnoj Hrvatskoj objavljuju Andrićeva izabrana djela. Prije toga, naime, izišlo je samo nekoliko pojedinačnih djela.
“Išli smo na kvalitetu, recimo, The Best of Ivo Andrić”, kaže prof. dr. Krešimir Nemec, urednik izdanja. Ove godine promovirat će roman “Omer Paša Latas”, na kojem je Andrić radio godinama, i nije ga završio. Ali, i u ovom obliku, to je veliko djelo. Zatim poratnu Andrićevu novelistiku, “Priču o Vezirovom slonu”, “Kuću na osami i druge novele”. “Kuća na osami” nađena je u ostavštini, zgotovljena za tisak, jedina Andrićeva zbirka koja je organska, sve su novele lančano povezane. To mu je bila zadnja knjiga, a ŠK je prvi put donosi izvan Sabranih djela, te “Ex Ponto” i “Nemire”.
Konkurent Tolkienu
“Malo je poznato da je Andrić cijelog života pisao pjesme. Sigurno lirika nije najbolji dio njegova opusa, a i danas smo već navikli na snagu njegova pripovijedanja, na Andrića kao klasika i dobitnika Nobela za pripovijedanje. Sad znamo i da mu je glavni konkurent bio Tolkien. Tragom toga, uvijek kao da malo podcjenjujemo poetski dio njegova opusa”, kaže Nemec. “Mogli bismo reći da je Andrić bio skriveni pjesnik, lirik u prozi, prozaik u lirici; što su drugo ‘Znakovi pored puta’?”
“Znamo da je Andrić tendirao univerzalnim iskazima, gnomskim konstrukcijama, a često bilježio i tuđa razmišljanja o bogu, životu, smrti, Bosni. ‘Znakove pored puta’, koji također izlaze, pisao je cijelog života. To je knjiga koja se potpuno slaže s Andrićevom ‘poetikom oduzimanja’. Za razliku od Krležine vehemencije, Andrić je - kratio”, kaže Nemec i nastavlja: “‘Prokleta avlija’ imala je 250, a on ju je sveo na 90 skladnih stranica.
Šarena bilježnica
Ostat će nam tri knjige za sljedeću godinu, kad je 40 godina Andrićeve smrti, i kad se poreda tih 13 knjiga, mislim da će na neki način biti vraćen dug ove sredine koja ga je nepravedno, ne zaboravila, jer čitatelji ga nisu zaboravili, ali kulturne elite su ga zaboravile, pa i akademska zajednica. Imamo velike dugove prema Andriću, a i skrivene rezerve koje su potpuno pogrešne. Rezerve političke, pa i politikantske, jer on je bio za jugoslavensku ideju od početka, rekao je da će i umrijeti u toj ideji. I jest. Nekima su te ideje oproštene, recimo Meštroviću, a njemu nisu…”
U Andrićevoj ostavštini nađeno je niz bilježnica koje je on nazivao prema boji korica, a u Šarenoj bilježnici sve je što je on bilježio o jugoslavenstvu i Jugoslaviji. “To je bila jedna od njegovih opsesija, on je bio Mladobosanac, rušio je Austro-Ugarsku, naravno, razočarao se i on u Prvu Jugoslaviju… ali to su bili njegovi ideali. Pa i Sabrana djela, po njegovoj izričitoj želji, izdali su udruženi jugoslavenski izdavači: Mladost, Matica srpska, Državna založba Slovenije i Svjetlost Sarajevo.” Šarena bilježnica nikad nije objavljena.
“Želimo pokazati organičnost njegova opusa, kao da je cijeli život pisao jedan veliki tekst. Likove prenosi iz jednog djela u drugo, fra Marko Krneta ima svoj ciklus, fra Petar i Ćorkan likovi su niza djela”, dodaje Nemec.
Intervencija u tekst, ističe, nema nikakvih, jer postoje kanonska izdanja, i ona se više ne smiju dirati. A moglo bi se, recimo, intervenirati u “Ex Ponto”, dvaput za Andrićeva života tiskan pun pogrešaka, tipfelera, ali zabranio je da se ponovo tiska, i nije dao “zadnju riječ”, tako da su u kasnijim Sabranim djelima pogreške prenijete. “On napiše ‘vers’, izdavači promijene u ‘stih’, ‘kukci’ - u ‘insekti’, ‘vihrom’ promijene u ‘vihorom’… inače, specifičan leksik suvremenom čitatelju nije lak, tako da smo dali i tumačenja - ispod teksta”, objašnjava.
Planovi za monografiju
“Svaka knjiga ima tipsku kronologiju života i rada, i moj opsežan pogovor, od najmanje 30 stranica. Nadam se da ću tim tekstovima dogodine završiti i veliku monografiju o Andriću”, najavljuje Nemec.
Književna javnost se već složila da Andrića naziva “hrvatskim, srpskim i bosanskim piscem”, a Nemec smatra da je zanimljivo pogledati strana izdanja, gdje ga se naziva jugoslavenskim piscem. “Pitanje je što to danas znači, kad je Jugoslavija propala, a pridjev ‘jugoslavenski’ bio bi najprimjereniji za Andrića… A to je i njegova volja. A i ‘bosanski’ je dobra riječ, jer ga bošnjaci ne žele, smatraju ‘da je imao predrasude’ prema islamu, da su negativni likovi u pravilu muslimani - a brojiti danas kakav je koji, bilo bi opet najgore politikantstvo. Tako da među bošnjacima slabo kotira, a s ‘bosanski’ mislimo na cijelu Bosnu.”
U kronologiji je spomenuta i njegova berlinska epizoda, kad je 1939-1941 bio veleposlavik u Berlinu. “Recimo, pitanje kako ga je nova vlast tako dobro prihvatila. Jedni kažu da je to zato što je bio mason, a u vrhu KP-a je bilo masona, Moša Pijade npr. Po meni je vjerojatnije da je Partija takvog čovjeka trebala… A da mu je berlinska epizoda bila mučna, potvrđuje i njegova izjava da nikad više neće stupiti na tlo Njemačke. I nije”, završava Nemec.