NIKOLA PETROVIĆ

Izabrane pjesme: Poezija, šah i pravo, ili od čega pjesnici žive i kad ih više nema

Nikola Petrović i Ranko Marinković, zaljubljenici u šah
Pjesnik je objedinio ljubavne, evokativne i dječje pjesme, uglavnom rimovane, jednostavne po strukturi, s poantom

Nikola Petrović bio je pravnik u Cromosu, u zlatna vremena kada je to bila velika zagrebačka i hrvatska proizvodna tvrtka, od čije su proizvodnje živjele tisuće obitelji, a u znatnoj mjeri i šira zajednica.


Uslijedio je, međutim, preokret, boga radnika i samoupravljača zamijenio je bog kapital, Cromos je uglavnom iščezao, boje se danas uvoze, a Nikola Petrović je, sa cijelom svojom generacijom, koja je fakultete upisivala sredinom pedesetih i zapošljavala se još u vrijeme kada je industrijski rast u Jugoslaviji prelazio dvadeset posto godišnje, otišao u mirovinu, i počeo se baviti poezijom.


Osobni Matoš

Pisao je ljubavne, evokativne, pa dječje pjesme, uglavnom rimovane, jednostavne po strukturi, snažne poante, u kojima je nalazio uzore u pjesnicima koji su bili u modi prije nego što je on upisao pravo i započeo svoj dugi profesionalni put, koji će, kako je to već tada bilo uobičajeno, otpočetka do kraja provesti u istoj firmi: ruski klasici, Puškin, Jesenjin, ali naročito Antun Gustav Matoš.

Oko Matoša ćemo se naći, s dvije različite strane, iz dviju različitih, a zapravo vrlo udaljenih generacijskih i iskustvenih perspektiva, kao dva Matoševa čitatelja. Nikola Petrović mi je drag iz mnogo razloga, ali i iz tog jednog naročitog i jedinstvenog: s njim sam se sreo onako kako se sreću ljudi širom svijeta, i kako su se i ovdje sretali ljudi u neka druga vremena: oko jednoga pisca i njegova djela.


Nikola Petrović godinama sam, za svoju dušu i vlastite novce, a onda i za svoje prijatelje i poznanike, objavljuje knjige pjesama. Nedavno je tako, kao krunu jednog intimnog puta, objavio i svoje “Izabrane pjesme”. U knjizi je i pjesnički niz o velikanima iz klasične povijesti modernog šaha, od Steinitza, preko Aleksandra Aljehina, do Bobbyja Fischera.

Što se Petrovića tiče, s Fischerom je završila jedna era. A šah je, još prije poezije, bio njegova strast, ali i strast cijelog naraštaja. Šahiralo se u to vrijeme herojski, po šahovskim klubovima, birtijama i društvima pisaca, pa je preko šaha upoznao i Ranka Marinkovića, koji je, kao i mnogi drugi pisci, Nikoli Petroviću pisao preporuke za njegove pjesme (Tomislav Ladan, Maja Gjerek, Božidar Prosenjak, Branko Pilaš, Branko Polić, Dragan Vučetić…).


Moj dida

Jesam, preporučivao sam i ja nevidljivom čitateljstvu Petrovića, naročito jednu njegovu, dječju pjesmu, koja se nalazi i u “Izabranim pjesmama”, naslov joj je “Žao meni moga dide”, a ide ovako: “U kući su danas ljuti,/ riječ o didi ne će čuti./ Svi se boje nekog Nijemca,/ k’o da dida ima premca./ Žele da ga stalno vide,/ izvan kuće da ne ide./ Jedno isto stoput pita,/ samo da se ne odskita./ A dida je sav pun jada,/ tko i ne bi kada strada./ Žao meni moga dide,/ vidim da se dide stide.” Nijemac iz pjesme je, slijedi napomena u fusnoti, strašni Alzheimer. Ali i bez napomene sve je dječje, naivno i starinski jasno. Dirljiva mi je i draga ta jasnoća.


Ima i jedna odrasla Nikolina koju pamtim, naslov joj je “Pozdravi”: “Proslava rođendana,/ pozdrav je/ prošlosti./// Susret u prolazu,/ pozdrav je/ sadašnjosti./// Ispraćaj pokojnika,/ pozdrav je/ budućnosti.” Eto, kratko, jasno i istinito, pa kako je kome drago!


Poezija ne živi od velikih pjesnika, poezija živi od onih koji je vole. Na kraju, i ti veliki pjesnici kad se jednom upokoje - a više je u pjesničkim antologijama pokojnika nego što ih je na grobljima - žive od onih koji ih nastavljaju voljeti baš kao da su živi. Tako i Matoš ima svog Nikolu Petrovića.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
01. prosinac 2022 06:02