S jeseni i u proljeće, za vrijeme velikih kiša, niz obronke bi se Biokova, kroz usjeke što ih je tisućama godina voda probijala kroz kamen, spuštala bujica, i nosila sve pred sobom, a najprije ono što bi ljudi u neznanju gradili i postavljali na njezinu putu. Nije svaka godina bila od velikih kiša, i znalo bi proći i pet, i deset godina da ne naiđe bujica, pa bi oni koji ne znaju, ili ne žele čuti kad im se govori, ogradili sebi dolac i navukli zemlju, sijali bi i sadili, te bi ubirali plodove, sve dok jednoga dana ne naiđe bujica, i pred sobom ne ponese zemlju i kamenje, i sve što je na zemlji izraslo i nakupilo se, i sve to ne baci u more.
Pod Biokovom je zemlja crvenica, pa bi se tada, za velike bujice, zacrvenjelo more, usjekla bi se u more crvena pruga, koja bi ostajala jasno ocrtana sve do pola vale, i tek bi se onda crvenilo razišlo po moru, kao krv tisuća izginulih, ili kao nečija težačka muka, koja je, evo, u jednom jedinom naletu stihije pošla u propast.
Ljudima su stoljeća trebala da se nauče tome da bujica ima svoj pravac i jaz, pa nikome nije pametno da joj se nađe na putu, i nikad se nisu naučili.
A onda je nakon rata došlo doba da se gradi magistrala, koja će po čudu dvjema kolovoznim trakama povezati cijelu istočnu obalu Jadrana, od Portoroža i Kopra, sve do granice s tada neprisutnom Albanijom. Cesta u koju podbiokovski svijet nijednog trenutka nije vjerovao, ni u njezinu svrhu, ni u to da može biti probijena, građena je i deset godina, da bi onda, u siječnju 1962. ovaj kraj zadesili i zemljotresi, koji će ovim ljudima promijeniti način života, a pomalo i mentalitet i poglede na vlastitu povijest.
Prvi potres magnitude 5,9 stepeni udario je 7. siječnja u jedanaest sati prije podneva, te je porušio i oštetio kuće u mnogim selima južno od Makarske, onim u brdu, kao i onim malobrojnijim i dotad siromašnijim, ribarskim, uz obalu. Pod odronom kamenja je, bilježe onovremene kronike, smrtno postradao Jure Prlac iz Drašnica. Imao je šezdeset i dvije godine.
Sljedećih dana zemlja se umjereno tresla, kako to već biva nakon glavnoga udara, a radio i Slobodna Dalmacija smirivali su narod izvještajima o “smirivanju tla”, ali onda je došao 11. siječnja, kada je u šest ujutro nastupio novi zemljotres, jači od prvog, od 6,1 stepena. U Podgori tada je poginuo dvadesetogodišnji Emil Marinović.
Ono što je ostalo od prošlog potresa sada je sravnjeno sa zemljom, a narod iz gornjih sela krenuo je u zbjeg - nije prošlo ni dvadeset godina od onoga slavnog u El Šat - ljudi su smještani u odmarališta i barake uglavnom bosanskih poduzeća po Makarskoj i okolici, a brodovi Jugoslavenske ratne mornarice i Jadrolinije “Vuk Karadžić”, “Partizanka”, “Vladimir Nazor”, “Istra”, “Šipan” i “Budva” evakuirali su izbjeglice po smještajima duž obale, ili do autobusa i vlakova koji su ih vodili po njihovim kontinentalnim zbjegovima.
Oko šesto ljudi završit će tako u Beogradu, a preko pedeset u malenom i siromašnom Glamoču. Dvjestotinjak osmoškolaca evakuirano je u Zagreb, gdje će, zajedno sa četvero odgojitelja, stanovati u Pionirskom gradu, i po zagrebačkim školama završiti ovu školsku godinu.
Najveći broj onih koje su potresi iz siječnja 1962. istresli iz njihovih postelja nikad se više neće vratiti. Zapravo neće se vratiti nitko. Razrušena podbiokovska sela ostat će prazna, a njihovi će se stanovnici naseliti uz more. Tu će od težaka, stočara i ratara, koji su živjeli od toga što su na golu stijenu šakama nanosili zemlju, što bi ju onda bujica odnosila, postati radnici u turizmu. Gornja će sela sići na more, preslikat će se na obalu, kao one sličice sa žvakaćih guma koje su tih godina dječaci preslikavali po nadlanicama.
Sljedeće godine neobično je brzo, velikim financijskim angažmanom jugoslavenske federacije, te uz pomoć iz svijeta, izgrađena velika dionica Jadranske magistrale, koja je najznačajnijim svojim dijelom vodila kroz potresom poharan kraj. U donjim se selima, u kojima su ljudi iz gornjih, napuštenih sela imali zemlju, počinju graditi kuće. I u nekoliko se mjeseci i godina zauvijek izmiješaju dva različita naroda i mentaliteta: oni nekoć bogatiji, s brda, i ribarska sirotinja, koja je odvajkada živjela uz more.
Magistrala će za neka od sela uz more postati ona glavna ulica, koja dijeli mjesto nadvoje, ali će većini njih proći iznad sela, i postat će nova granica između donje i gornje bande. U selu u kojem se zbiva ova priča iznad magistrale sagrađena je, krajem šezdesetih, samo nova crkva, a sve drugo bilo je ispod magistrale.
Ispod magistrale, na mjestima prirodnog jaza ostavljeni su propusti za bujicu, koji su zatim ograđeni i ozidani, u betonu i kamenu, i pretvoreni u prava mala riječna korita, u kojima su se igrala djeca i iz kojih će budućih godina, između cimente i kamenova, izrasti drača i kupine. Uz bujicu u ovome mjestu, tamo gdje se ranije nije gradilo, jer su se ljudi plašili velike vode, podignut je niz usko natiskanih kuća. Tu je sagrađen i prvi seoski dućan.
Do ovog mjesta priča je tekla onako kako u zbilji jest i kako je jednom bilo, a sve dalje sjećanja su trogodišnjeg, petogodišnjeg, ili šestogodišnjeg dječaka, tako da je mnogo toga u priči nepouzdano i nesigurno. Možda ovo i nije priča o događajima u mjestu D., nego o događajima u dječakovoj glavi, pedesetak godina kasnije. Svi koji bi dječakovoj priči mogli nešto pridodati, odavno su mrtvi. Njihova sjećanja su izgubljena, ili ih dragi Bog arhivira u mašti dječaka i njegovih čitatelja. To neka je slobodno svačijem vjerovanju.
Ako pođemo odozdol, uz Bujicu - kako se zove kamenom obloženo i fino betonirano suho korito, iz kojeg ponegdje rastu kupine i ošebjad - zdesna najprije nailazi kućerak babe Ane, sirote žene i seoske pjandure, koju je dječak puno volio, pa velika i prostrana kuća, ustvari vikendica, tete Roze iz Zrenjanina, i njezina muža čije ime više ne pamtimo. Zatim nailazi seoski dućan, u betonskoj građevini u kojoj je trebala biti i pošta, pa prizemnica u kojoj su živjeli Age, Almas i njihov sin, dvije godine od dječaka stariji, koji će mu biti prvi prijatelj u životu.
Do te betonske izbice još jedna je vrlo uska, minijaturna kuća, podignuta u neka ranija vremena. U prizemlju, ispod skalina, nekad je bilo mjesto za tovara ili za koze, ali sad, krajem šezdesetih, tu nema ničega. Vanjskim kamenim stubama, položenim uz fasadu, na kojoj se još uvijek prepoznaju crvenkasti tragovi zidne boje, penje se na kat, koji, kao ni štala ispod, ne može biti prostraniji od petnaestak kvadrata.
Tu, na samom početku, žive njih četvero. Imena sinova sigurno pamtim, a imena roditelja sam vjerojatno zaboravio. Istina, imam u glavi dva imena, šalje mi ih iz dalekih daljina onaj dječak iz kojeg sam kao ošebjad iz Bujice izrastao, ali nisam siguran da su prava. A za ovu priču su, kao i za svaku drugu, važna prava imena. Sinovi su desetak, možda i petnaest godina stariji od dječaka: Ante Pujdin i Mile Pujdin. Ante je bio vrlo blage naravi, blijede, vrlo tanke kože na licu.
To je ono što dječak na njemu uvijek vidi, i u toj koži, oko usta i očiju, bore. Možda je bio sedamnaestogodišnjak, što je za trogodišnjaka ravno stotini stoljeća, ali su, ipak, te bore na Antinom licu djelovale neobično. Kasnije sam, odrastajući, i sve do danas, sretao i viđao takva lica, mladenačka, a izborana, i uvijek bih u njima tražio Antu Pujdina. Činilo mi se, čovjek koji ima takvo lice s borama, morao bi imati i takvu narav.
Mile je bio drukčiji. Nekako lakši na pameti, vedriji, sličniji drugome svijetu, a opet ko malo oštećen. Kad god bih ga sreo, a pošto nije bilo auta i nisam mogao upasti u more puštali su me da hodam naokolo - ali neka se ne približavam Bujici, jer ako upadnem, fasovat ću batine! - upitao bih Milu: A di ti je Ante? On bi na to odgovarao pitanjem: A je li ti nešto triba? Ja bi mu govorio: Triba! I to je svima bilo zabavno. Što danas, možda, i razumijem, jer sam u vrijeme kada pitanje postavljam prvi put imao manje od tri godine.
Dva i pol ljetna mjeseca provodili smo u Sarajevu - a dva i pol mjeseca dugo je dječje vrijeme - ali čim bismo se vratili doma - u mjestu D. dječaku je bilo doma, u Sarajevu dječaku je bilo kući - sreo bih Milu, pa bih ga pitao: A di ti je Ante? On bi meni: A je li ti nešto triba? Ja bi njemu: Triba! I tako godinama, u to vrijeme kada je godina trajala duže nego današnjih dvadeset.
Vjerojatno sam zaboravio kako se zvala njihova mati. Danas mi se čini da je bila Ane. Bljedunjava, sitna žena. Rekao bih da je bila mlada. I znalo se da je bolesna. Dječaku je to bilo ovako: baba Tere piše pjesme, Ante Pujdin ima bore, a mater mu je bolesna. To što je bolesna, to je trajno tako. Kao što je trajno da ima dvije ruke i dvije noge.
Put koji uz Bujicu vodi do obale nije asfaltiran. Bijela cesta, koja, prije nego što izbije na asfalt uz more, ima desetak metara uzbrdice. Odrasli je i ne primjećuju, jer odraslima to i nije uzbrdica. Dječaku jest. Dječak se zatrči od dućana, pa pokraj teta Rozine kuće, zapne za kamen i pada. Razbija koljena tačno na toj uzbrdici. Ali ne plače, jer nema tko da ga vidi. Osim toga, pred tuđima je sramota plakati, jer se tuđi tome smiju.
Jednom se Ane, Milina i Antina mater, zaputila prema moru. To je, bit će, i jedino jasno sjećanje koje dječak na nju ima. Sva druga sjećanja vjerojatno su umišljena, fantomska, Polako je išla, kao da zemlja pod njom nije sigurna. I dok je na onoj uzbrdici maramicu vadila iz džepa, nešto joj je ispalo.
Dječak je u prašini bijele ceste, među kamenovima za koje je zapinjao, ugledao sitnu i okruglu narančastu Aninu tabletu. Iako je znao da je to zabranjeno - jer je s tri znao sve što i danas zna - stavio je tabletu u usta. Ništa se nije događalo, a onda mu je u ustima postalo gorko. Nije mogao ni zamisliti da može biti toliko gorko. I onda je, da otjera gorčinu, mahinalno progutao tabletu. Bio je u panici: ako je ispljune, Nona bi mogla vidjeti da je stavio usta nešto što je uzeo s tla, i tko zna što bi onda moglo biti. Eto, zato je progutao Aninu tabletu.
Pedeset godina kasnije, s tim dječakom u sebi nosim i događaj koji se s vremenom mijenjao, transformirao i varirao, svaki put kad bih se, odrastajući i stareći, sjetio kako sam uzeo tabletu s ceste i progutao je jer je bila strašno gorka. Mijenjao se moj odnos prema stavljanju svega u usta, postajao sam gadljiv, drukčija je u meni bila bolest, nešto sam doznao o patnji, uskoro sam razumio i što je smrt, te kako do nje dolazi.
Ne znam od čega je umrla Antina i Milina mater. Ne znam protiv čega je bila ona gorka tableta koju sam s tri godine progutao. Što je doživljaj intenzivniji i slika u svijest dublje utisnuta, to je mašta ustreptalija u zamišljanju Anine bolesti. Jesam li ikad pomislio da ne bi umrla da joj nisam progutao onu tabletu? Nisam, premda bi lirski bilo zamišljati da jesam.
Sad mi se čini da im se otac zvao Jure. Ali znam da mu je nekako drukčije bilo ime. U zamašćenom smeđem veštitu, s tragovima riblje krljušti po rukavima, u razgaženim postolama za koje mi se do danas čini da su bile s drvenim potpeticama. Na glavi mu kapa, onakva kakvu su nosili muški u ta doba, suknena, sa šiltom, mica, natučena na čelo, da je bura s glave ne skine, ako je dan od bure. Dječaka Jure nije primjećivao, kao što ni odrasle, uglavnom, nije primjećivao. I kao što nisu primjećivali njega. Osim što je tih nekoliko sirotinjskih kuća uvijek bilo mimo sela, i njihovo je vrijeme nekako drukčije prolazilo, ova je kuća još imala i tu ženinu bolest.
Ane se, onda kad joj je ispala tableta, spuštala na more, u pustoj nadi da bi joj od mora moglo biti bolje. Danas tako mislim. Onda sam, možda, tako osjećao.
Nakon što je umrla i nakon što su je pokopali - a groblje je bilo gore, uz napušteno gornje selo, i sva primorska groblja bila su gore, uz prethodni svijet, da bi se tek sedamdesetih i mrtvi sa svojim grobovima pomalo spuštali prema moru - Antin i Milin ćaća nije više izlazio iz kuće. Postojao je takav običaj, pogotovu među udovcima koji se ne bi mogli pomiriti sa ženinom smrću, da se za prve žalosti iz kuće ne izlazi.
Ali on više nikada nije izašao. Ostao je u svojoj izbici nad pustom štalom, u onih nekoliko koraka života, s dvojicom sinova koji su ulazili i izlazili, i za koje ne znam, jer to ni dječak nije znao, niti se oko toga pitao, što su radili i od čega su živjeli. Samovao je s njima dvojicom sve do kraja, da više nikada ne vidi vanjski svijet, ili da vanjski svijet nikada više ne vidi njega. Ne znam što mu je od toga bilo važnije i što je bit njegove žalosti.
Jure Pujdin, ako se zvao Jure, jer mislim da se drukčije zvao, svoju je smrt iščekivao u izolaciji od svijeta koji je bio tako ohol i tako nepodnošljivo živ da je svojim životom prezreo smrt njegove žene. Danas kad o njemu mislim, čini mi se da je tako bilo. I takav mi se učini svijet čim se pokušam uživjeti u perspektivu Jure Pujdina.
Kao petogodišnjem, šestogodišnjem dječaku uzbudljivo mi je bilo tajanstvo njegova odsustva sa svijeta, njegova izuzimanja iz svega što je izvan njihova tijesnog i malenog doma. I velik mi je bio taj sitni čovjek u smeđem veštitu. Danas mi se čini da više o ljudima znam, pa i o njemu drukčije mislim. Ali sve što mislim kao da služi da podupre istu onu jednom zamišljenu veličinu.
Kao da je živ u grob sišao. A onda ga u grobu nije bilo.
Nije bila velika ljubav, nego je bio veliki jad, to zbog čega Jure Pujdin nije više iz kuće izašao. Zatvorio se, dok žalost ne prođe. I onda žalost nije prolazila. Jer žalost, ako je prava, a ne za svijeta i naroda, nikad ne prolazi, nego se čovjek malo-pomalo navikava živjeti s njom. Jure to nije znao, pa se nije navikavao.
Dječaku, koji je o tome slušao - a po selu se govorilo o tome da Jure iz kuće ne izlazi, pa se o njemu govorilo mnogo više nego u sva ranija vremena, jer se, i to će dječak shvatiti, o onome koga nema češće i više govori nego o onome koga ima - rasla je čežnja za tim da ponovo vidi Juru Pujdina.
I činilo mu se, dječaku, da je vidjeti Juru Pujdina važnije nego vidjeti išta drugo. Pa bi sa dvora pred kućom kroz grane tamarisa i leandri pogledom pratio Antu i Milu, i tražio bi u njihovom koraku i na licima nešto po čemu bi se poznalo da su vidjeli onog koga više ne viđa nitko, ćaću svoga, Juru Pujdina.
U to je vrijeme zauvijek prekinut onaj ceremonijal koji je svima bio drag. Dječak: A di ti je Ante? Mile: A je li ti nešto triba? Dječak: Triba!
I nikad se nije saznalo što je dječaku trebao Ante Pujdin, da je svaki put pitao za njega brata mu Milu. A ja više nemam načina da upitam o tome dječaka u sebi, jer je odrastao svaki odgovor koji mi o tome od njega stiže.
U džepni Lipa blok upisao sam napomenu da za knjigu “Mama Leone” napišem priču o tome kako Antin i Milin ćaća nije izašao iz kuće nakon što im je umrla mater. Ali je nisam napisao. Nisam znao kako, jer mi je nešto u međuvremenu pobjeglo. Nešto što je dječak znao, i od čega mu se sastojala priča.
Krajem ožujka 2020, u vrijeme velike epidemije, kada je svijet otišao u izolaciju za koju se vjerovalo da će ga spasiti od gorih nevolja, nekoliko dana nisam izašao iz kuće. Pisao sam onaj davno započeti roman s avanturama vjetrogonje Babukića, čitao Andrićevog “Omerpašu Latasa”, i pratio, još uvijek s uzdržanošću, kako se naokolo raspada svijet. Kroz prozor na šesnaestom katu jednoga novozagrebačkog nebodera gledao sam cestu kojom su sve rjeđe prolazili auti, dvorište pustog dječjeg obdaništa i park kojim bi minuo tek poneki šetač sa psom. Trećega ili četvrtog dana trebalo je poći po hranu.
Bio je to trenutak u kojem sam jasno osjetio nelagodu od izlaska iz kuće. Nisam se plašio zaraze, nisam se plašio ljudi. Ustvari, ničega se nisam uplašio, ali mi je najednom bilo strano i neprijateljsko sve što me je čekalo vani. Tada sam se opet, nakon dvadeset i koju godinu, koliko je prošlo od “Mame Leone”, sjetio Jure Pujdina. Pa mi se učinilo da je tako i on osjetio nelagodu od izlaska iz kuće. I ako sam već izgubio dječakovu priču o njegovoj izolaciji od svijeta, došao sam do odrasle priče o izolaciji Jure Pujdina.
Da bi priča bila ispričana, pripovjedač mora biti jedno s njom i s onim o kojemu priča govori. U tom trenutku ponovo se događa sve ono što se već jednom dogodilo, mrtvi ustaju iz grobova, zbjegovi se od Biokova spuštaju prema moru, zemlja se trese usred siječnja, dižu se veliki valovi, Jure izlazi iz kuće iz koje nikad više nije izašao, Ane se spušta do mora, u nadi da će joj biti lakše, a iz džepa joj ispada tableta. Započinje uskrsnuće duša, a s njima i svega svijeta koji su te duše činile živim.