U džepni Lipa blok upisao sam napomenu da za knjigu “Mama Leone” napišem priču o tome kako Antin i Milin ćaća nije izašao iz kuće nakon što im je umrla mater. Ali je nisam napisao. Nisam znao kako, jer mi je nešto u međuvremenu pobjeglo.Krajem ožujka 2020, u vrijeme velike epidemije, kada je svijet otišao u izolaciju za koju se vjerovalo da će ga spasiti od gorih nevolja, nekoliko dana nisam izašao iz kuće. Trećega ili četvrtog dana trebalo je poći po hranu. Bio je to trenutak u kojem sam jasno osjetio nelagodu od izlaska iz kuće.Nisam se plašio zaraze, nisam se plašio ljudi. Ustvari, ničega se nisam uplašio, ali mi je najednom bilo strano i neprijateljsko sve što me je čekalo vani. Tada sam se opet, nakon dvadeset i koju godinu, koliko je prošlo od “Mame Leone”, sjetio Jure Pujdina. Pa mi se učinilo da je tako i on osjetio nelagodu od izlaska iz kuće
S jeseni i u proljeće, za vrijeme velikih kiša, niz obronke bi se Biokova, kroz usjeke što ih je tisućama godina voda probijala kroz kamen, spuštala bujica, i nosila sve pred sobom, a najprije ono što bi ljudi u neznanju gradili i postavljali na njezinu putu. Nije svaka godina bila od velikih kiša, i znalo bi proći i pet, i deset godina da ne naiđe bujica, pa bi oni koji ne znaju, ili ne žele čuti kad im se govori, ogradili sebi dolac i navukli zemlju, sijali bi i sadili, te bi ubirali plodove, sve dok jednoga dana ne naiđe bujica, i pred sobom ne ponese zemlju i kamenje, i sve što je na zemlji izraslo i nakupilo se, i sve to ne baci u more.
Pod Biokovom je zemlja crvenica, pa bi se tada, za velike bujice, zacrvenjelo more, usjekla bi se u more crvena pruga, koja bi ostajal...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....