Uz Dan Holokausta

Jacques Chirac, Ivan Pavao II, Fidel Castro... što su pisali pri posjetu logoru Auschwitz

Aušvički grafiti

 Disput Press
Knjigu ‘Aušvički grafiti‘ Adriena Le Bihana nedavno je u nas objavio nakladnik Disput

"Aušvički grafiti", knjiga francuskog književnika Adriena Le Bihana koju je napisao prije dvadesetak godina, a u nas nedavno objavio Disput, donose zapise iz Knjige sjećanja koje su nakon posjeta koncentracijskom logoru Auschwitz ostavili razni javnosti dobro poznati ljudi, većinom političari, ali i drugi. Le Bihan analizira i propitkuje ono što pišu na tim stranicama, često gotovo i nesvjesni značenja vlastitih riječi; zapise stavlja u kontekst trenutka u kojem su ostavljeni u Knjizi sjećanja, osobe koja ih je napisala i tada aktualnih političkih i drugih bitnih događaja, pri tome se često referira na svjedočanstva aušvičkih logoraša Prima Levija i Tadeusza Borowskog.

Nedugo prije što je tadašnji predsjednik Francuske Jacques Chirac na službenom putu u Poljsku posjetio Auschwitz, Adriena Le Bihana je te 1996. francuska diplomacija u Poljskoj zamolila da pregleda Knjigu sjećanja, knjigu u kojoj posjetitelji ostavljaju svoje zapise, da izvuče ono što su u nju do tada upisivali francuski lideri koji su ondje bili prije Chiraca. Pretpostavka je da su u francuskom Ministarstvu vanjskih poslova ili u Elizejskoj palači željeli da Chirac bude upoznat sa zapisima prethodnika ne bi li se možda njima nadahnuo i napisao nešto drugo.

image

Aušvički grafiti

Disput Press
image

Aušvički grafiti

Disput Press
image

Aušvički grafiti

Disput Press
image

Aušvički grafiti

Disput Press

To je bio povod da se Le Bihan našao u arhivu Muzeja smještenoj u renoviranoj zgradi nekadašnjeg logora Auschwitz-I i počeo istraživati opsežne i voluminozne sveske knjiga sjećanja.

Ono što slavni ljudi, bilo političari, umjetnici, sportaši…, ali i drugi napišu u ozbiljnim okolnostima, prepušteni sami sebi, bez pripremljenih nota savjetnika, govori puno o njima. Tako barem zaključuje Le Bihan.

Nakon tog posjeta koji može prestraviti i najokorjelije, ono što pišu sa žaljenjem i bez prenemaganja djeluje nezamjenjivo.

9. rujna 1967., za službenog posjeta Poljskoj, general De Gaulle je u aušvičku Knjigu sjećanja plavom tintom na vrhu prazne stranice zapisao nekoliko redaka:

"U Auschwitzu,

kakve li tuge!

kakvog li gnušanja! a unatoč svemu,

kakvog li ljudskog nadanja!"

Le Bihan je o tom zapisu prvo čitao u biografiji De Gaullea koju potpisuje Jean Lacouture i u kojoj citira ađutanta Jeana d'Escriennea: "Ne sjećam se da sam ikad vidio da je General 'ostao bez teksta', nesposoban izraziti ono što osjeća, kao na kraju tog posjeta…" "De Gaulle se", komentira Le Bihan, "za razliku od mnogih političara u zapisima koje su ostavili u Knjizi sjećanja u Auschwitzu, ne prepušta ni frazerstvu ni moralizatorskim porivima."

Nedugo nakon teksta koji je napisao De Gaulle u Knjizi sjećanja stoji zapis deset jugoslavenskih sportaša čije potpise Le Bihan nije uspio dešifrirati. Na srpskom, na latinici, dulji su od De Gaullea:

"Prošlost treba da bude opomena budućoj generaciji da je mir i sloboda najsvetlije što može da ima svaki čovek. Posvetu čuvenom bivšem logoru fabrike smrti učinili su sportisti Železničarko-stonoteniskog kluba 'Banat' Zrenjanin Jugoslavia." Le Bihan primjećuje, čitajući taj tekst, da riječ "najsvetije" kao da je nastala umetanjem jednog slova, iz riječi "najsvetije" koja se, njegov je dojam, "isprva omakla zapisivaču, a koju je u komunističkoj Jugoslaviji trebalo izbjegavati".

Dva su otrcana načina zgražanja nad užasima Auschwitza. Jedan je onaj – neka se nikad ne ponovi, drugi – ne zaboravimo nikada, ponekad i način izbjegavanja tvrdnje da im nećemo oprostiti. Jedan je okrenut budućnosti, drugi prošlosti. Le Bihan nije začuđen, kamoli sablažnjen stereotipima, svjestan je da ih je teško izbjeći. Mnogi svoje zapise završavaju uskličnicima, jednim ili više, nastojeći izraziti silinu emocija.

Za posjeta logoru 1972. Fidel Castro je na španjolskom energičnim rukopisom napisao nekoliko redaka koji su ispunili cijelu stranicu:

"Užasne zločine koji su ovdje počinjeni jedva je moguće zamisliti, a još manje povjerovati u njih. Tisućama godina čovječanstvo će se s gnušanjem i užasom sjećati tih zlodjela. Do takvih je krajnosti bila u stanju doći ideologija kapitalizam i imperijalizma. Mene osobno ovo što sam danas vidio podsjeća na ono što Jenkiji sada čine u Vijetnamu. Jednog će dana čovječanstvo pomesti i zadnje ostatke te ideje koji i dalje preživljavaju."

Castro je državnik koji u svojem zapisu najviše zaboravlja u koju se to knjigu uopće upisuje. Riječi koje piše nalik su na retoriku improviziranih obraćanja gomilama koje ga tih godina slušaju po Kubi. Le Bihan ilustrativno zaključuje da ćemo, uklonimo li iz tog Castrova zapisa riječi "ovdje" i "danas", dobiti prizor Castra pred masom Kubanaca na havanskom Trgu revolucije.

Tih su godina još tvrdili da je genocid bio krajnji stadij kapitalizma. Kad Castro piše taj zapis u Knjizi sjećanja, svijet još ne zna na što su spremni Crveni Kmeri.

Njemački je kapitalizam, jasno je, profitirao od logora smrti, gotovo besplatna radna snaga u tim logorima koji su bili blizu rudnika ugljena i visokih peći Katowica, Sosnowieca i Bytoma u Oswiecim su za vrijeme rata privukli više njemačkih tvrtki. Iako, zatvorenici u logorima većinom se nisu smatrali žrtvama kapitalizma. Usporedba s Vijetnamom također je uglavnom promašena, za Amerikance Vijetnamci nisu bili niža bića kakvima su nacisti držali Židove, Rome, Slavene, duševne bolesnike …

Kako ističe Le Bihan – poistovjetiti Lyndona Johnsona s Hitlerom dodatno sve zamagljuje, na veliku radost revizionista.

Gotovo pa neupadljiv je u Knjizi sjećanja potpis Kurta Waldheima. Nekad austrijski veleposlanik prije Ujedinjenim narodima, potom ministar vanjskih poslova u konzervativnoj vladi kancelara Josefa Klausa, koncem 1980-ih predsjednik Austrije, prije rata bio je član SA-a i nacionalističkog studentskog saveza. Kad je taj podatak iz Waldheimove prošlosti otkriven, reakcija Simona Wiesenthala bila je dosta obazriva: " (…) članstvo u studentskom savezu bezazleno je, ono je bilo potrebito čak i da se dobije soba u studentskom domu". No, Waldheim, koji se pokušavao gotovo pa predstaviti kao žrtva nacionalsocijalizma, u svojoj je biografiji imao većim mrlja od članstva u SA-u. Za vrijeme rata, 1942. i 1943. bio je časnik glavnog stožera u Pljevljima u Crnoj Gori, 1943. nedaleko od Soluna. Zamjeralo mu se pogubljenje talaca u Jugoslaviji. Tvrdio je da je za deportaciju Židova iz Soluna u logore saznao tek iz novina, no kasnije je istraženo da je Waldheim znao za ono što je poricao da zna, znao je za ratne zločine na Balkanu, ali nije u njih bio osobno umiješan.

Kurt Waldheim je za svojeg posjeta 1972. Auschwitzu u Knjigu sjećanja na engleskom kratko napisao: "Duboko potresen onim što sam vidio!" Možda je držao, zaključuje Le Bihan, ako ne nepristojnim, onda barem neprimjerenim, zapis ostaviti na njegovom njemačkom jeziku, što daje naslutiti da je je sve unaprijed dobro promislio, odvagnuo svaku riječ.

Od 1975. nadalje u Knjizi sjećanja zapisi su i njemačkih čelnika sa Zapada, a primjećuje se i sve veći broj religioznih misli.

1977. Helmut Schmidt, kancelar Savezne Republike Njemačke, srdačno je dočekan, makar je za rata nosio uniformu Wehrmachta. U Knjizi nije zapisao ništa, ali su ondje dodali njegovu tiskanu izjavu, nalijepljenu u poljskom prijevodu. Njom se Le Bihan ne bavi, procjenjuje da nije dio žanra koji istražuje, jer je smišljena i napisana negdje drugdje.

Papa Ivan Pavao II. 1979. potpisao se kao Ivan Pavao II. na poljskom te nije napisao ništa izuzev riječi "papa". No za vrijeme mise u logoru u homiliji je spomenuo narod "čiji su sinovi i kćeri bili osuđeni na potpuno uništenje (…), taj narod koji vuče korijene od Abrahama, našeg oca u vjeri", i osudio svaku "ideologiju u kojoj su ljudska prava toliko podčinjena zahtjevima sustava (…) da u praski više uopće ne postoje."

Najgori su, mišljenja je Le Bihan, državnici koji pognuti nad otvorenom Knjigom sjećanja umišljaju da su redovnici. Belgijski je kralj Baudouin I. 1977. tako napisao: "Neka Bog čuva Poljsku!".

Le Bihan navodeći cijeli niz primjera u "Aušvičkim grafitima" pokazuje da je o Holokaustu teško smisleno pisati gotovo lakonski, onako kako o tome, dojam je, svoje zapise ostavljaju mnogi u Knjizi sjećanja.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
23. svibanj 2022 20:28