Iako donosi i komentar recentnih društveno-političkih događaja, nova autobiografska knjiga bivše premijerke i političarke Jadranke Kosor "Žene koje mašu rukama" (Fraktura) prvenstveno daje uvid u intimnije misli i osjećanja žene koja se suočava s mučnom stvarnosti boli, a nakon operacija obaju koljena, i rehabilitacijom i životom sa štakama, kao i malim, a velikim, pobjedama na putu prema oslobađanju od istih. Oporavak tako iscrtava pripovjedne konture, unutar kojih će se smjestiti, među ostalim, i autoričino sjećanje na davno ljubavno razočarenje te osjećaj ispunjenja koji zahvaljuje vremenu provedenom uz unuka.
U intervjuu za Jutarnji list, autorica otkriva zašto je odlučila otvoreno progovoriti i o bolnim iskustvima i životnim padovima te progovara o svojem današnjem odnosu prema vlastitom političkom djelovanju.
Veći dio knjige posvetili ste boli, operacijama obaju koljena i oporavku. Pišete kako vas je tijelo ostavilo na cjedilu i potpuno nemoćnu te kako ste zavidjeli ljudima koji normalno hodaju, šeću parkovima, idu u dućane... Koliko vas je to iskustvo bespomoćnosti izmijenilo?
- Nije me osjećaj bespomoćnosti promijenio jer sam relativno brzo nakon dvije operacije pronalazila načine za borbu s tjeskobama. Jedan je bio i skiciranje obrisa ove knjige. Prve bilješke za knjigu o bolnim iskustvima nastale su nekoliko dana nakon prve operacije prvoga koljena pa sam nastavila i tijekom dugotrajnih rehabilitacija po toplicama. Bilo je to vrijeme nekog mog novog odrastanja jer ja mislim da odrastamo i sazrijevamo cijeloga života. Iskustva nakon operacija promijenila su mi perspektivu, a malo su se preokrenuli i prioriteti pa sam sebi postala važnija nego što sam ikad prije bila.
U knjizi otvoreno progovarate o svojim najosjetljivijim i najranjivijim trenucima te neglamuroznim situacijama u koje čovjeka dovede bolest. Neki su vam prijatelji i poznanici rekli da to nije dostojno jedne bivše premijerke. Zašto ste se odlučili tako ogoliti?
- Ne, ne mislim da sam se ogolila jer pisanje o svakidašnjem životu, o svim usponima i padovima koji nas u životu prate, nije ogoljavanje. Druga je stvar što iskrenost nije na osobitoj cijeni, osobito kod političara i bivših političara i što mnogi rado žele u javnosti ostaviti dojam nedodirljivih i savršenih. I dok sam bila predsjednica Vlade RH ja sam često jedva hodala, moji problemi s koljenima traju jako dugo, ali sam tada, naravno, nastojala da se to osobito ne primijeti. Željela sam da u fokusu javnosti bude ono što sam radila, a ne kako sam se osjećala jer su moji problemi velikim dijelom bili i posljedica raznih stresova koji su nesmiljeno udarali.
U politici se ljudi, kažete, često susreću s grubosti, prijetvorništvom, dodvorništvom te izdajništvom. Kako ste se vi s time nosili kao političarka? Jeste li i sami, u tom smislu, katkad pokleknuli? S druge strane, što vam najviše iz politike nedostaje otkad ste se iz nje povukli?
- Ništa mi ne nedostaje, naradila sam se, deblokirala pregovore za EU, završila pregovore i potpisala Pristupni ugovor za ulazak Hrvatske u EU. Sve ciljeve sam ostvarila i kao ministrica branitelja i ministrica obitelji pa sam iz politike izašla mirna i zadovoljna. Moja prednost pred mnogim političarima bila je potpuna svjesnost o tome da je sve to prolazno, da će sav taj osjećaj moći jednom zauvijek prestati i ja sam se za te trenutke pripremale sve duge godine koje sam provela u politici još od kraja 1995. Neki aktualni političari nisu svjesni prolaznosti, ponašaju se kao da će zauvijek vladati pa ih, nadmene, ohole i beskrupulozne, često iskreno žalim.
U unukovoj ste školi održali predavanje o politici, a djeca su vas pitala, među ostalim, i o ženama u politici. Kakvo je bilo vaše iskustvo te smatrate li da je danas ženama u politici lakše?
Bila sam počašćena i iskreno uzbuđena kad sam dobila poziv da u unukovom razredu održim predavanje o institucijama u RH i o pregovorima za EU. Poslije predavanja djeca su postavljala pitanja, suvisla i zanimljiva, a jedna me djevojčica pitala je li teško biti žena u politici. Pa sam joj odgovorila da ne razlikujem žene od muškaraca u politici nego pametne, sposobne i poštene i one koji to nisu. Ženama nikada nije bilo lako, a nije im danas ništa lakše jer rjeđe u strankama dobivaju šansu, teško se probijaju i na liste pa recimo vladajuća velika stranka radije plaća kazne zbog podzastupljenosti žena na listama nego da barem pedeset posto mjesta osigura za žene. Od šest potpredsjednika Vlade ni jedna žena nije dobila mogućnost da radi na toj poziciji, na čelu važnih hrvatskih stranaka nema ni jedne žene. U prošlosti je bilo drugačije pa bih mogla reći da je u prošlosti bilo bolje što se žena u politici tiče.
Komentirali ste i društveno-političku situaciju koja je ovog ljeta nastala nakon velikog koncerta Marka Perkovića Thompsona. Pisali ste da smo "toga ljeta u mjesecu kolovozu bili suočeni s masovnom pojavom nasilnih tumača i učitelja domoljublja koji su javno određivali tko voli, a tko ne voli Hrvatsku" te se osvrnuli na kontroverzu oko festivala Nosi se i Fališ. Kako biste opisali nastalu atmosferu u hrvatskom društvu? Kako biste, da ste i dalje na premijerskoj poziciji, reagirali na razvoj takve društveno-političke klime?
- Nezdrava atmosfera, protuustavna, počela je bujati nakon što je šef najveće vladajuće stranke i Vlade u javni prostor uveo tzv. dvostruke konotacije ustaškog, fašističkog, protuustavnog pozdrava. I on je tada rekao da je, doduše, taj ZDS protuustavan, ali da se iznimno može upotrebljavati. U "komemorativne svrhe", rekao je. Onda su to počeli ponavljati svi oni koji se mogu svrstati u kategoriju dodvorica i ulizica pa je kulminiralo prošlog ljeta kad je u srcu Zagreba, glavnoga grada RH, članice EU, orilo ZDS, a pjevale su se i pjesme u čast zločincima. To, dakle, nisu bili komemorativni skupovi, a i da jesu, ZDS je bio i ostao ustaški pozdrav i podsjećanje na zločinački režim protiv kojeg se digao velik dio Hrvata. Dakle, takva klima se nije razvijala dok sam ja bila premijerka, a ni za vrijeme prijašnjih premijera pa je na vaše pitanje što bih ja da sam na premijerskoj poziciji i kako bih reagirala, već odgovorila praksa u prošlosti Hrvatske.
U knjizi ste podijelili priču iz 1996. godine kada ste prisustvovali proslavi stranačke obljetnice. Nakon što je netko na proslavi zapjevao pjesmu o Juri i Bobanu napustili ste grad u kojem se održavala proslava, a sljedećeg jutra predsjednik Tuđman vas je pozvao na razgovor. Možete li podijeliti što vam je tada rekao te koji su bili njegovi stavovi o NDH i antifašizmu?
Da, opisala sam taj susret i razgovor u knjizi kako bih, iz vlastitog iskustva, potkrijepila poznate povijesne činjenice o tome da je predsjednik Tuđman bio antifašist, partizanski general i predsjednik države koji je devedesetih godina precizno objašnjavao kako su oni koji su izvikivali ZDS štetili međunarodnom priznanju Hrvatske. Predsjednik mi je čestitao na reakciji, rekao je da sam dobro postupila pa sam se tog razgovora živo prisjetila prošloga ljeta kad su nas neki uvjeravali da je taj protuustavni pozdrav zapravo izraz domoljublja. Tako je i danas, postaje normalno da npr. u Splitu, na koncertu, publika skandira uz pjevača koji dijeli Hrvatsku unatoč tome što su ustaše prodali Dalmaciju i što je to bila sramotna izdaja Hrvata. Mi smo kao narod bili na pobjedničkoj strani u Drugom svjetskom ratu i tu je činjenicu i predsjednik Tuđman često isticao. Oni koji se kunu u njegovu politiku danas često rade suprotno od onoga što je bio najbolji dio njegove politike.
Prisjetili ste se ponoćne večere u Tripoliju kojoj ste prisustvovali tri mjeseca prije Gadafijeve smrti te vožnji mračnim libijskim ulicama. Možete li podijeliti neku zanimljivu zgodu ili pamtljivi susret, možda razgovor sa službenih putovanja?
Tih sam se slika iz svog političkog života sjetila samo usput, a političke priče ili moja sjećanja na premijerske dane nisu u fokusu ove knjige. Tek usput, kako pišem, kao ilustracija kako tegobe, operacije i oporavak, mijenjaju perspektivu i u životu nekoga tko je velik dio života proveo u tzv. visokoj politici. Možda te sve zgode i način na koji živi visokopozicionirani političar ili političarka opet budu u fokusu ili nukleus neke nove knjige o kojoj već razmišljam.
Pripovijedate kako ste tijekom karijere razgovarali s Gadafijem, Obamom, Merkel, Putinom..., a vrijeme u toplicama provodili ste razgovarajući s konobaricama o receptima za kiflice i sekeli gulaš. Kakvi vas razgovori danas ispunjavaju? Nedostaju li vam danas razgovori s akterima visoke politike?
I dalje sam u kontaktu s nekim kolegama, bivšim predsjednicima i premijerima iz vremena dok sam ja bila premijerka. Prije operacija koljena s mnogima sam se intenzivno družila na različitim skupovima diljem svijeta, a danas mi više ni to ne nedostaje. Zaista uživam u razgovorima s ljudima koji nisu živjeli u politici, političari mi ne nedostaju, a o politici često razgovaram s poznatim i nepoznatim mi ljudima koji podupiru moje povremene komentare o aktualnim političkim zbivanjima.
Posljednje poglavlje knjige posvetili ste svome unuku. Kako je biti "Greni"? Koje su čari tog razdoblja?
Neopisivo lijepo mi je biti Greni. Uživam u razgovorima sa svojim unukom, rado se družimo, a mene velikim veseljem ispunjava promatrati ga kako raste. U knjizi pišem kako se nadam da će se svi ti naši razgovori, putovanja, zajedničko gledanje filmova, kuhanje i smijanje pretočiti u njegova sjećanja o djetinjstvu. I da će se sjećati kad odraste.
Pišete kako ste u komunikaciji s nekim neznancima osjetili pritisak da ne ispadnete nepristojni pa ste se stalno trudili biti pristupačni jer ljudi imaju razna očekivanja od javnih osoba. Također, ispričali ste kako ste pri oporavku izbjegavali plivanje u moru, iako bi to tada za vas bilo ljekovito, jer ste vidjeli da vas netko pri ulasku u more slika, a niste željeli da vaše slike iz tog osjetljivog razdoblja završe na internetu. Koje su, pak, pozitivne posljedice činjenice da ste sudjelovali u javnom životu?
Ljudi me prepoznaju, tako je bilo i u vrijeme mog oporavka u raznim vrstama toplicama pa su me mnogi razgovori s ljudima koje prije nisam poznavala, inspirirali da pišem. Nevjerojatno je kako većina ljudi koji se hrvaju s bolestima, operacijama, siromaštvom, raznim mukama, dostojanstveno podnose sve nedaće i s optimizmom gledaju na budućnost. Razgovori s ljudima, nova poznanstva i prijateljstva i mene su snažili, a ja sam mnogima bila utjeha jer su često govorili "kad je bivša premijerka na dvije štake i jedva hoda, onda ću i ja izdržati".
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....