Čitajući “Antiatlas” Jasne Horvat, zbirku putopisnih eseja, više mi je puta palo na pamet da ti zapisi iziskuju tvrdoglavu disciplinu bilježenja u trenutku, po putu, “rutinu” od koje makar i ponesen mjestom, zatečen neobičnom tuđinom - ne smiješ odustati.
Poput opsesivna fotografa, ni Jasna Horvat ne uživa jednostavno u trenutku, već ga, “skicirajući” na papiru, trajno nosi sa sobom. Putem tako nastaje croquis, mnoštvo njih; tek obrisi, koje po povratku kući, učeći o netom viđenom, razrađuje. “Meni pisanje nije impuls vezan isključivo uz nadahnuće, već disciplinirani pogled i u samu sebe i u okruženje oko mene“, kaže osječka književnica i teoretičarka kulture, redovna profesorica na tamošnjem Ekonomskom fakultetu.
Gubitak torbi
Indirektno, poticaj za pisanja putopisa dobila je od Irene Vrkljan. Nakon što su se upoznale u Osijeku, počele su razmjenjivati pisma, kasnije ukoričena kao “Pismo u pismu” (Naklada Ljevak, 2008.). Ta su pisma voljele čitati i njezine druge prijateljice koju su s vremenom počele očekivati “da ću im doživljaje s puta svima razaslati e-mailom u formi putopisa“.
Za putovanja se ne priprema, njezina putovanja, kaže, “počinju nakon što se vratim. Putujući ne dospijevam doznati svaki detalj koji me zanima o viđenom. Na putovanjima hvatam bitne fragmente, nije to puko prepisivanje događaja, notiram ono što mi je zaokupilo pozornost, što me odmaknuo od putničke rutine, brojne muzeje i osobe i ne spominjem ... Tek nakon povratka počinjem putovati kroz viđene prostore tako što ih opisujem pišući putopise.“
Svako putovanje mala je ili veća osobna transformacija, bitan uvid. “Na Krku sam otkrila glagoljicu i kasnije se posvetila njezinu izučavanju koje je rezultiralo mojom romanesknom studijom ‘Az’. Boravak u malezijskoj džungli osvijestio me u civilizacijskm smislu i pokazao koliko više ne pripadam divljini i prirodi bez urbanih sadržaja. Gubitak putnih torba u New Yorku učinio je da se uživim u ulogu beskućnika kojih je, konkretno u New Yorku, više od pola milijuna... Ispitivanje na Jordansko-izraelskoj granici i temeljiti pretres stvari i putnih isprava pokazao mi je da postoji baza podataka u kojoj se nalazi ime moga djeda te da su bilješke o nama očito vrlo podrobne. Svako putovanje svojevrsna je avantura, a time i “izazivanje” koje redovito za sobom donosi neizvjesnost i potrebu za brzim reagiranjem. Sve to postoji i u svakodnevici, ali je na putovanjima neizvjesnost koncentrirana pa su oči neprestance širom otvorene”, govori Jasna Horvat.
U “Antiatlasu” Horvat se vraća u Indiju, Jordan, Izrael, Meksiko, Kinu, Brazil, piše o svojim lutanjima baltičkom Europom... Nije to klasični putopis, više je geografska matrica po kojoj autorica piše na razne, direktno ili indirektno, s određenom destinacijom povezane teme, od književnosti do filozofije, povijesti .
Učenje skromnosti
“Putovanja”, razmišlja, “uče skromnosti, makar ona bila financijski zahtjevna. Uče koliko je važno pripadati, to je fenomen pripadanja, na kojem je Zuckerberg izgradio industriju komunikacije, sve to nestane u trenutku pod nogama kad napustiš svoj prostor sigurnosti. Putovanje me tjera na višim razinama propitati tko sam, što sam, kakva je kultura kojoj pripadam ili ona na koju se upućujem... Postoje prostori u kojima sam se osjećala ponovno pronađena, kao da su moji, makar nisu moji. U Izrael bih se vraćala, kad bih mogla, barem jedanput godišnje”, kaže.