Kada smo potkraj sedamdesetih godina prošloga stoljeća, potaknuti entuzijazmom svojih gimnazijskih profesora književnosti, počeli ozbiljnije pratiti repertoar dubrovačkoga kazališta trebalo je svladati zanimljivu kulturnu prepreku. Pored klasičnih naslova značajan dio izvedbi činile su predstave iz zalihe tzv. teatra apsurda, oskudne scenografije, s malo riječi i, što je možda najvažnije, zahtjevne za razumijevanje - nije se za njih bilo jednostavno pripremiti, za takvo što treba postojati odgovarajuće društveno i kulturno okruženje.
Promatrano sada, s gotovo polustoljetne distance, to se iskustvo doima neobičnim upravo na toj razini, ne dakle s obzirom na kreativnu ekipu koja je takvo kazalište u Dubrovniku tada činila mogućim, koliko na publiku, puno...