Vojo Šindolić

Jedan dan u Veneciji s mojim prijateljem pjesnikom Lawrenceom Ferlinghettijem

Lawrence Ferlinghetti  i Allen Ginsberg u Parizu 1982.
 Marion Kalter/Akg-images/Akg/Profimedia
Prevoditelj velikog pjesnika na hrvatski prisjeća se susreta s jednom od najoriginalnijih književnih ličnosti u Americi 20. stoljeća

23. veljače 2021. godine u 101. godini u San Franciscu umro je Lawrence Ferlinghetti, nedvojbeno jedan od najslavnijih američkih pjesnika, legenda američke i svjetske književnosti 20. stoljeća. Lawrence Ferlinghetti je 1950. godine doktorirao na pariškoj Sorboni disertacijom naslovljenom "Grad kao simbol u modernoj poeziji: u potrazi za tradicijom metropole". Ali Ferlinghetti akademsku titulu nije doslovce nikada upotrijebio. Štoviše, duhovitim objašnjenjima i dosjetkama često je prikrivao zvanje doktora znanosti i umjetnosti pa je svojedobno rekao: "Jedan francuski profesor želio je napisati knjigu o najznačajnijim predstavnicima beat-generacije, i vodeći opsežan intervju sa mnom, pitao me kako se zvala moja doktorska disertacija, premda je i sâm bio profesor na Sorboni i mogao ju je potražiti u sveučilišnoj knjižnici. Odgovorio sam mu kako sam tezu nazvao 'Uloga pisoara u francuskoj književnosti'. Zapisao je sve što sam mu rekao i tako je i objavio u svojoj knjizi."

Život, rad i djelo Lawrencea Ferlinghettija neraskidivo su vezani za San Francisco. Godine 1951. Ferlinghetti se trajno nastanio u San Franciscu i u lipnju 1953. otvorio prvu knjižaru u Americi za jeftina i "džepna" izdanja knjiga, nazvavši je City Lights. Dvije godine poslije osnovao je istoimenu nakladničku kuću koja je među prvim izdanjima objavila zbirke pjesama tada već znamenitih pjesnika Kennetha Patchena i Kennetha Rexrotha, da bi kao četvrta knjiga u ediciji Pocket Poets Series 1956. bio objavljen "Urlik" (Howl and Other Poems) Allena Ginsberga, nakon čega je ta nakladnička kuća objavila više od tisuću naslova pjesničkih i proznih knjiga, među kojima su i djela Williama Carlosa Williamsa, Malcolma Lowryja, Paula Bowlesa, Sama Sheparda, Jacka Kerouaca, Gregoryja Corsoa, Charlesa Bukowskog, kao i prijevodi djela Preverta, Pasolinija, Lorce, Pessoe, Artauda, Bataillea, Jeana Geneta, Michauxa, Jevtušenka, Voznesenskog, Ernesta Cardenala itd.

Premda su ga najčešće dovodili u vezu s predstavnicima beat-generacije, Ferlinghetti je (poput Charlesa Bukowskog ili Raymonda Carvera) predstavljao posve osamljenu, izdvojenu, ali i jednu od najoriginalnijih književnih ličnosti u Americi 20. stoljeća. Naime, Ferlinghettijeva poezija bavi se zbiljskim problemima čovjeka kao društvenog bića i čovječanstva uopće, ali pjesničkim stilom sasvim oslobođenim usiljenosti i konvencionalnosti akademskih pjesnika. Lawrence Ferlinghetti objavio je tridesetak pjesničkih zbirki, dva romana, nekoliko kraćih kazališnih komada, putopisne i dnevničke knjige i prijevode pjesničkih djela Jacquesa Preverta, Piera Paola Pasolinija, srednjovjekovnog talijanskog pjesnika i trubadura Lorenza Chiere itd.

Godine 1958. nakladnička kuća New Directions iz New Yorka objavila je Ferlinghettijevu zbirku pjesama "A Coney Island of the Mind", koja je za šezdesetak godina od svog pojavljivanja tiskana u trideset izdanja i prodana u više od milijun primjeraka samo u Sjedinjenim Državama, i više od milijun primjeraka u prijevodima na razne jezike diljem svijeta.

Lawrencea Ferlinghettija upoznao sam 1977. Kao i u svim drugim slučajevima kada su u pitanju bili pjesnici i književnici beat-generacije, s Ferlinghettijem me upoznao "dobri duh" i dragovoljni svjetski veleposlanik beatnika Allen Ginsberg. Otada smo se Ferlinghetti i ja često sretali i viđali, kako u njegovu domu u San Franciscu tako i u knjižari City Lights, ali i u njegovu slikarskom atelijeru. Isto tako smo se sastajali i družili u mnogim drugim mjestima diljem Sjedinjenih Država, a povremeno i u Europi. Nekoliko smo puta zajedno i nastupili, na festivalima poezije u Rimu i Amsterdamu. Kada zbog različitih okolnosti nismo bili u stanju putovati, putovala su naša pisma, i to učestalo. (U mojem beat-arhivu pohranjeno je više od 500 Ferlinghettijevih pisama upućenih mi u proteklih četrdeset i više godina.) Neki od naših brojnih razgovora objavljeni su na engleskom jeziku u različitim američkim, engleskim i japanskim novinama i časopisima.

Trenutak je, možda, da se prisjetim jednog od naših susreta i razgovora. Ovaj se dogodio 1998. godine, a sjećanje na taj razgovor koji slijedi je više-manje izravan prijepis bez ikakvih naknadnih izmjena. Susret se dogodio 28. travnja 1998. godine u Veneciji.


Sumorni kišni dan u Veneciji, čekajući na dogovoreni susret u jedanaest sati u hotelu Sofitel u četvrti Santa Croce, šetajući se okolnim ulicama i kanalima, domaćini i turisti sudaraju se s kišobranima u rukama. U dogovoreno vrijeme Ferlinghetti se spušta iz svoje sobe, neuobičajeno zdravog izgleda za osamdesetogodišnjaka - jasne plave oči nezamućenog pogleda, uspravan, gotovo mladićki hod i posve bijela brada, obrve i ostaci kose pod kapetanskom kapom, u tamnomodrim trapericama i džemperu, s crnom torbom izdavačke kuće City Lights prebačenom preko ramena - čvrst stisak ruke bez staračkih fleka po rukama, a pod kožom naziru se vene - pijemo kavu uz ljubazne primjedbe osoblja s recepcije i na nagovor direktora hotela i po njegovoj "preporuci" odlučujemo otići na ručak u jednu od posljednjih starih i među venecijanskim radnicima omiljenih oštarija koja se nalazi na početku četvrti Cannaregio.

Razgovaramo o svemu i svačemu - brojne uspomene nadiru, dvadeset godina prijateljstva je za nama (nakon Ginsbergove smrti Ferlinghetti i Michael McClure moji su najstariji i najbliži američki prijatelji) - pripovijeda mi o svojoj depresiji nakon Allenove smrti, čak mu je i svoju posljednju knjigu posvetio iako nije siguran da je Allen vidio posvetu - jer knjiga je izišla dan prije Allenove smrti, i odmah je jedan primjerak odnesen Allenu, ali Allen se idućeg jutra nije probudio…

Kasnije razgovaramo o drugim pjesnicima - spominje mi kako nikako nije volio Josifa Brodskog jer da je bio vrlo arogantan kada su nekoliko puta zajedno nastupali na književnim večerima… Naravno, kad ga pitam, jasno se sjeća i svojih višegodišnjih prijateljstava s Evgenijem Jevtušenkom i Andrejom Voznesenskim, i kako je u veljači 1967. iz Moskve otputovao transsibirskom željeznicom za Vladivostok slijedeći primjer francuskog pjesnika Blaisea Cendrarsa, jer je bio nadahnut njegovom poemom "Transsibirskom željeznicom", ali je tek godinama kasnije, naknadno otkrio da Blaise Cendrars nikada u stvarnosti nije bio na tom putovanju osim u svojoj pjesničkoj mašti…

Pitam ga za Ernesta Cardenala i njegov posjet ratnoj Nikaragvi u siječnju 1984. (Lawrence Ferlinghetti, Seven Days in Nicaragua Libre, City Lights Books, 1984.), spominjemo Jamesa Laughlina (vlasnika i glavnog urednika u izdavačkoj kući New Directions), Ezru Pounda i Jamesa Joycea i godine koje je proveo u Trstu i Puli… Još mi prepričava tužne pojedinosti iz novog dokumentarno-biografskog filma koji upravo snimaju o Gregoryju Corsou i kako su preko posebnog detektiva iz ureda za nestale osobe i nakon višegodišnjih napora uspjeli pronaći Corsovu majku u dubokoj starosti, a koja je Gregoryja napustila još kao malu bebu i nikad se poslije nisu više ni čuli ni vidjeli… Koliko je taj susret poslije više od šezdeset godina razdvojenosti majke i sina morao biti dirljiv, jeziv, ljudski…

Isto tako, ni Ferlinghetti nikad nije upoznao svog oca, a majku je sreo jedva nekoliko puta. Slijedi zanimljiva Ferlinghettijeva ispovijed o bolnom i traumatičnom rođenju i odrastanju, a koju mi je detaljno ispričao nakon mojih upornih i višegodišnjih molbi.
Rođen je 24. ožujka 1919. u njujorškoj četvrti Yonkers, od majke Clemence Mendes-Monsanto (koja korijene vuče iz obitelji francusko-portugalskih Sefarda) i oca Charlesa Ferlinga (talijanskog imigranta) kao najmlađi od petero braće. Otac je umro sedam mjeseci prije Lawrenceova rođenja, a nedugo nakon što ga je rodila, Lawrenceova majka je zbog psihičkih smetnji smještena u duševnu bolnicu u Poughkeepsieju, N. Y., gdje su je zadržali punih pet godina.

Početkom 1920. brigu o Lawrenceu preuzela je Emily Mendes-Monsanto (majčina tetka) koja je upravo u to vrijeme ostavila muža i jednogodišnju bebu Lawrencea povela u Francusku, gdje su živjeli u Strasbourgu. Prvih pet godina života Lawrence je govorio francuski jezik. Godine 1924. Emily (njegova "francuska majka") vraća se s mladim Lawrenceom u New York gdje se pomirila sa suprugom Ludwigom koji je Lawrencea počeo učiti engleski jezik. Ubrzo Emily odlučuje šestogodišnjeg Lawrencea povjeriti na odgoj (ali i dati na svojevrsno posvojenje) bogatoj obitelji Presleyja i Anne Bisland, koja je živjela u otmjenoj njujorškoj četvrti Bronxville, a Emily je zauzvrat njihovu kćer poučavala francuski jezik. Međutim, jednoga dana Emily je zauvijek iščezla, a Lawrence je ostao živjeti s obitelji Bisland sve do svojeg punoljetstva. (Još jedna zanimljivost, Anna Bisland je pri porodu izgubila sina kojem su dali ime Lawrence, ali to se dogodilo prije nego što se Ferlinghetti pojavio u njihovu životu.)

Godine 1929., dakle kada je Lawrence imao deset godina, njegova majka Clemence i njegova braća jednoga dana iznenada su se pojavili na vratima obitelji Bisland želeći ga vidjeti. Lawrence koji je čuo glasine da su živi, ali nije vjerovao u postojanje svoje stvarne obitelji, odjednom je suočen s gotovo nemogućom odlukom. Članovi obitelji Bisland i njegova majka slažu se da njemu prepuštaju izbor obitelji s kojom će nastaviti živjeti. Kao desetogodišnjak Lawrence se odlučuje za jedinu obitelj koju doista poznaje, obitelj Bisland, ali ta njegova odluka progonit će ga cijeloga života.

Kasnije izlazimo u šetnju i odlazimo pješke gotovo do samog kraja Fondamenta San Giobbe gdje se nalazi naša oštarija koju lako pronalzimo, iako je bez ikakva znaka ili reklame (znak prepoznavanja je plastični znak za javni telefon iznad ulaznih vrata oštarije).
Za vrijeme ručka (dvije vrste tjestenine - špageti i orecchiette, zelena salata i rajčice grapolo, i pola litre crnog vina i mineralne vode) pokušava me uvjeriti kako ne trebam čekati starost da bih prodao svoj beat-arhiv prepun pisama, dokumenata, rukopisa, rijetkih izdanja knjiga s posvetama autora, ali i crteža i ulja znamenitih američkih književnika, već da to trebam učinitišto prije, a da sve iz Arhiva mogu lako fotokopirati i sačuvati za vlastite potrebe… Nakon ručka vraćajući se niz Fondamenta rukom mi pokazuje na žutu kuću na suprotnoj strani kanala i govori kako bih od novca dobivenog za moj beat-arhiv mogao kupiti dvosoban stan u takvoj kući i kako bi onda i on češće dolazio u Veneciju…
Dogovorili smo se da ćemo se za tri dana sresti u Firenci jer je Ferlinghetti ondje trebao predstaviti jednu od svojih knjiga nedavno prevedenu na talijanski. Ali, to je već druga priča…

***

Uručujući na svečanosti u New Yorku u listopadu 2005. godine najveću američku književnu nagradu za životno djelo Lawrenceu Ferlinghettiju, predsjednik američke Akademije znanosti i umjetnosti rekao je: "U ovim mračnim danima bezumlja, ratova i globalizacijskog imperijalizma Ferlinghettijeva poezija djeluje poput svjetla u mraku."


Vojo Šindolić je pjesnik, prevoditelj i slikar. Preveo je tri knjige izabranih pjesama Lawrencea Ferlinghettija: Beskrajan život, Nezavisna džepna izdanja, Beograd 1982.; Otvorenih očiju, otvorenog srca, Feral Tribune, Split, 2000.; i Krajolici živih i mrtvih, h,d,p, Zagreb, 2015.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. studeni 2021 21:15