"Bili smo generacija u procjepu, kojoj su ovi usrani ratni događaji mijenjali sudbine. Izgubljeno pokoljenje režima koji se zapetljao u vlastite nedoumice", razmišlja jedan od likova u "Rajskom ključaru", ratnom ili antiratnom romanu, kako vam je draže, novinara i pisca Vlade Vurušića. O "generaciji koju je ovaj rat spuznuo s kauča u jebeni rov".
Vurušićeve priče čitatelja vraćaju u početne ratne devedesete, kroz sudbine novozagrebačkih dvadesetogodišnjaka, bivših oficira JNA koji izbačeni iz svojih ideoloških sedala sada zdvojni biraju stranu (Žalosna Sova, major Travica, kapetan Mišlak), žestokih momaka i plašljivaca, karijerista i idealista, lažljivaca i profitera, Srba i Hrvata, čije se sudbine spajaju i razdvajaju u ratnim vremenima.
Mali ljudi koji trebaju sačuvati sebe u tim novim okolnostima. Psiho, Frenki, Ahmed, Lujo, Žalosna Sova, Markiša, Đovani, Pilot, Bruno, Neša, Gaja, Ujak, izmiješani veliki i mali Hrvati, i isti takvi Srbi, prolaze sve što su u prošlosti prolazili njihovi očevi i djedovi s kojima neki žele raskrstiti zbog promijenjene političke situacije.
"Rajski ključar" opisuje vrijeme kada se lome sudbine i životi, u velikim političkim igrama, kada su neki mijenjali uvjerenja s lakoćom kojom ujutro mijenjaju čarape ili zmazane gaće, kada smjerni omladinci postaju zadrigli nacionalisti, kada preko noći susjedi i komšije postaju daleki svemir, kada zlatna mladež režima i udarnici s radnih akcija u bunilu ratnih zbivanja posrću u zločin (posebno upečatljivi likovi Psiha i Gaje).
Vrijeme kada padaju maske, kada se hvataju pozicije za nove političko-ideološke podjele. Onako kako to objašnjava susjed Đuka: "Nema nijedne hrvatske generacije koja je izbjegla nekakav rat, revoluciju, klanja. I dida, i otac, i sad ja, svi smo oprljeni krvavim pirom. To nam je kazna što smo se smijali Židovima i Arapima, omalovažavali Čehe i Poljake, ismijavali Ruse, a sada oni veselo marširaju naprijed, a mi marširamo ravno u rat."
Bez naknadne pameti, Vurušić ne krije brutalnost rata, raspada obitelji, prijateljstava, brakova u agoniji klanja. Ne krije tko je ubijao koga, Srbi Hrvate i obratno, ne prešućuje ni balvane ni krvavi četnički nož uz pjesme novog vala, koje odzvanjaju u glavi "ovoratne" "Jame", ni Miloševićeve misionare, ali ni otimanje stanova zagrebačkim Srbima, ni početke privatizacije na hrvatski način, ali i očuvanje ljudskosti u tom kolopletu smrti i od Hrvata i od Srba.
"Rajski ključar" negdje je na pola puta između ratne publicistike, zabavne beletristike i autobiografije. Ili potpuno precizno, u pitanju su fikcija i proza, s nekim situacijama koje su se zaista dogodile. Sama za sebe, ova knjiga je raritet u današnjoj Hrvatskoj jer, koliko god izgleda kao da iz dana u dan proživljavamo Domovinski rat, koji nikako ne završava zahvaljujući Hvidrama, HOS-ovima, Penavama, Đakićima, Glogoškima, šatorašima i Medvedima, na prste jedne ruke dala bi se nabrojati dobra ratna proza, koja se bavi devedesetima. U taj opus spada i ova knjiga Vlade Vurušića.
Najbolji opis sadržaja "Rajskog ključara" vjerojatno je kada Vurušić u jednom trenutku citira češkog pisca Josefa Škvoreckog, i roman "Kukavice", u kojem jedan od likova razmišlja "bio sam spreman dati život za domovinu, ali onda sam se sjetio da domovina raspolaže bezbrojnim životima, a ja imam samo ovaj jedan".
S tom razlikom da u "Rajskom ključaru" ima puno onih koji daju život, jedni Domovini, a drugi Otadžbini, neki svjesno, ali većina kako im je pala karta. A karta je kurva. U Vurušićevoj knjizi nema junaka, nitko od likova nije Rambo. Ima nekih koji su nabrijani, međutim, kada krene "akcija" u nekom selu na Baniji, ionako slabo pripremljen napad, pretvorit će se u kaos i katastrofu.
Neki ZNG-ovci ginu, ali većina je zarobljena. Srbi ih muče, neke premlaćuju do smrti, i dok traje krvavi pir, preživjeli hrvatski vojnici, sami sa svojim strahovima, čekaju hoće li ići na razmjenu ili strijeljanje. Cijelo vrijeme možete se poistovjetiti s "našima", ne samo jer su naši, nego zato što prolaze golgotu. A dobro znamo da te priče nisu izmišljene.
A, onda, uslijedi razmjena za Srbe, koje su zarobile hrvatske postrojbe, i dok se "naši" i "njihovi" mimoilaze, postaje jasno kako su i jedni i drugi prebijeni na mrtvo ime. To je onaj dio priče o devedesetima koji prešućuju državotvorni povjesničari, koji su od Domovinskog rata stvorili mit, i zbog čega su Hrvatskoj nasušno potrebne knjige kao Vurušićev "Rajski ključar".
Vlado Vurušić, rođen u Trogiru, novinar je Jutarnjeg lista, karijeru je započeo u listu Polet, a tekstove je objavljivao i u Danasu, Startu, Nedjeljnoj Dalmaciji, Mladini te Globusu. Objavio je, uz ostalo, dvije publicističke knjige "Nogomet: svjetska prvenstva" (s Ivicom Buljanom, 2010.) te "Slaven Bilić: priča o nogometu i rokenrolu" (2008.).
Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu završio je slavistiku - rusistiku te prevodi s ruskog jezika. U stvarnosti najbolje ga je opisao značajni hrvatski književnik Željko Ivanjek riječima "dobar stari novinar i ozbiljan mladi pisac". Prije dvije godine izišao je i Vurušićev roman, danas intrigantna imena - "Obala maršala Tita", u kojem je prikazao četiri godine u životu grada Trogira, od siječnja 1967. do ljeta 1971.