‘KADA VIŠE NE RAZUMIJEMO SVIJET‘

Jedna od najneobičnijih knjiga koje su se zadnjih mjeseci pojavile u nas

Benjamin Labatut

 Juana Gomez/Benjamin Labatut/ Promo
"Kada više ne razumijemo svijet" je prava, velika književnost, iako izlaže biografije poznatih znanstvenika, fizičara i matematičara

Benjamín Labatut

Kada više ne razumijemo svijet

prev. Dinko Telećan

Vuković & Runjić

Zagreb, 2022.

Labatut je rođen 1980. Kao dijete se često s roditeljima selio pa je živio u mnogim mjestima - Rotterdamu, Den Haagu, Buenos Airesu, Santiagu. Debitirao je 2009. zbirkom pripovijedaka "Antarktika počinje ovdje" za koju je dobio nagradu Caza de Letras. Za istu je zbirku u Čileu dobio Nagradu grada Santiaga 2013. Drugu knjigu, "Nakon svjetla", objavljuje 2016. i ondje smjesom različitih žanrova opisuje prazninu. Kao da je ovom taktikom najavio esej-roman "Kada više ne razumijemo svijet" (2020), jednu od neobičnijih i kvalitetnijih knjiga koje su se u nas pojavile zadnjih mjeseci i s kojom je moguće komparirati poetski potpuno drugačijeg a ipak srodnog rumunjskog genijalca Mircea Cărtărescua.

Za ovu je knjigu Labatut 2021. nominiran za nagradu Booker, a da ju je dobio, ta bi nagada dobila njega – radi se o djelu koje bi moglo biti ures svakoj poznatoj književnoj nagradi. Što je pomalo i čudno, jer je ovo knjiga koja, naizgled iz druge ruke pisana, izlaže biografije poznatih znanstvenika, fizičara i matematičara, sve do naših vremena. No ipak, "Kada više ne razumijemo svijet" je prava, velika književnost, gotovo pa najvećeg ranga. Američki pjesnik Wallace Stevens mislio je da nema ničeg goreg od "pukog pisanja", kada se piše, onako kako se to obično kaže, "kao da se otvorila pipa". Pjesnik ne smije oponašati stvarnost, kaže on, nego stvarnost sama mora progovoriti iz njega, "ne ideje o stvarima, već stvar sama", kroz akumulirano iskustvo i stečeno znanje – pisac mora znati više od svoje publike. Nije dovoljna samo verbalna vještina, iza riječi moraju stajati monoliti misli i doživljaja.

Ni roman ni esej

Labatut se ovdje odlučio fingirati obje forme na koje se oslanja, a sve radi te veće uvjerljivosti na koju poziva Stevens: "Kada više ne razumijemo svijet" nije esej, iako obiluje tehničkim sredstvima eseja, jednako kao što nije roman, iako Labatut "vrti" fabule oko svojih stvarnih junaka do kojih je mogao doći jedino romanesknom vidovitošću. Uvod u zazivanje zlih duhova glavni junak knjige daje na početku kroz lik Johana Conrada Dippela koji je "predstavljao samoga sebe kao pijetističkog teologa, filozofa, umjetnika i liječnika, iako su ga njegovi osporavatelji smatrali običnim prevarantom." Bio je karizmatičan i uspio je smuvati čak i jednog od najvećih znanstvenika svog vremena, Swedenborga, koji ga je kasnije, kada mu je pala koprena s očiju, opisao kao čovjeka velika dara za udaljavanje ljudi od vjere, sposobna lišiti ih pameti i dobrote, "ostavljajući ih u nekoj vrsti delirija."

No taj je čovjek bio praotac bojnih otrova, do kojih je došao tražeći način preseljenja duše iz jednog tijela u drugo. Bućkajući i mućkajući iznašao je insekticid, a posredno nadahnuo nastanak "Frankensteina" Mary Shelley, koja prva upozorava "na slijepi napredak znanosti, najopasnije od svih ljudskih umijeća".

Labatutova se knjiga suočava s ovim problemom. Otvorena je škrinja za koju bi možda bilo bolje da je ostala zatvorena, što su naslutili i neki (možda i svi) od junaka njegova djela. Fritz Haber prvi je od tih junaka. Kemičar koji je prvi ekstrahirao dušik izravno iz zraka. O kako se važnom i dalekosežnom otkriću radi možemo zaključiti iz činjenice da je danas gotovo 50 posto dušikovih atoma u našem tijelu stvoreno umjetnim putem, a više od polovice svjetskog stanovništva ne bi moglo postojati bez ovog Haberovog iznašašća. Haber je život završio turoban: mislio je da je nepovratno narušio harmoniju planeta i da će budućnost svijeta pripadati biljkama, a ne čovjeku, jer one sad mogu neobuzdano rasti i preplavit će sve.

Pismo s bojišta

Schwarzschild je drugi od Labatutovih heroja, genijalni fizičar koji je samo mjesec dana od objavljivanja Einsteinovih formula istome s bojišta, pod topovima i granatama, poslao iscrpno pismo objašnjenja što teorija relativiteta znači. On je, pak, izračunima i intuicijama, došao do zaključka da postoje točke gdje se vrijeme i prostor kidaju i stvaraju bezdane bez izlaza, što je kasnije postalo poznato kao Schwarzschildova singularnost.

Nabasao je na čudovište koje više nije mogao izgnati iz glave, monstruma koji je uplašio i Einsteina. Singularnost ubija i svjetlost, pa je nikada nećemo moći vidjeti. Nedokučiva je, jer zakoni matematike ondje ne vrijede. Mjesto je to gdje se gubi svaki smisao. Dalje: podvrgnemo li mase takvom jedinstvenom stremljenju, mislio je, doći će do pojave nečeg slično besmislenog, što se ostvarilo u Hitlerovu Reichu.

Shinichi Mochizuki naš je suvremenik. 2012. na svom je blogu objavio dokaz da je a + b = c, što je u svijetu brojeva jedna od najvažnijih pretpostavki. Pet stotina stranica dugo objašnjenje do danas nitko nije uspio shvatiti. Sto pedeset matematičkih godina udaljeni od planeta Zemlje, Mochizuki i naredni junaci knjige, Grothendieck, Heisenberg i Schrödinger nailaze na "srce srca" koje ih ispunjava užasom i tjera na uzmak. Mochizuki kaže: ljudi moraju deaktivirati misaone obrasce koji im se čine samorazumljivima. "Srce srca" otkrio je Grothendieck i sišao s uma.

Odnosno počeo živjeti ne mareći za sve za što ljudi mare. Bog je šutljiv, govorio je on, a kada nešto kaže, veli to tako tiho da ga je nemoguće čuti. Schrödingerova i Heisenbergova polemika oko vala i čestice zaključuje biografije velikana, ovaj suvremeni pandan "Imaginarnim životopisima" Marcela Schwoba, fascinantnu knjigu pisca za kojeg se nadamo da će još biti prevođen na hrvatski.

Alojz Majetić

Vrijeme u prahu

I poslije čitavog niza pjesničkih knjiga, Majetić je opet drukčiji. Njegove poetike mijenjale su se tražeći nove svjetove i pri tome se također razvijale. I u novim stihovima izbija Majetićeva trajna libidinozna relacija prema tjelesnom, ali i prema duševnim ponorima. (V.B.Z.)

Jean Giono

Čovjek koji je sadio drveće

"Čovjek koji je sadio drveće" Jeana Gionoa danas se već smatra kultnom posvetom ekologiji i očuvanju prirode no njezina univerzalna poruka mnogo je šira od pukoga upozorenja na zaštitu svijeta u kojem živimo. (prev. Ivana Šojat, Petrine knjige)

Suzana Matić

Leglo

Naslov nove knjige poetskih zapisa Suzane Matić, "Leglo", riječ je uz koju vežemo toplinu, i prve osjećaje privrženosti drugim bićima Životinjski nagon u leglu sveden je na nježnost s kojom se majke brinu za mladunčad. Ipak, leglo je i riječ koja dolazi u sintagmama poput legla zla. (Fraktura)

Monica Isakstuen

Bijes

U romanu "Bijes" Monica Isakstuen bavi se rijetko propitivanom temom: nekontroliranim naletima bijesa, osjećajem gubitka identiteta i enormnim stresom kojem su izloženi roditelji, ponajprije majke, u obiteljima s više djece. (prev. Željka Černok, Sandorf)

Paula Hawkins

Tiha vatra

"Tiha vatra" kroz paletu nesređenih, devijantnih i uznemirujućih likova minuciozno oslikava kako potisnute traume i prešućene istine koje godinama tiho kuhaju u ljudima polako, ali nekontrolirano izlaze na površinu. (prev. Vesna Valenčić, Mozaik knjiga)

Gertraud Klemm

Hippocampus

Gertraud Klemm, enfant terrible austrijske književne scene, napisala je posvetu ženskom prijateljstvu i odanosti u prozi natopljenoj revoltom i potragom za pravdom. Bez dociranja, oblikujući zabavan, humorističan i nepredvidljiv roman ceste. (prev. Stjepanka Pranjković, Hena com)

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
01. rujan 2022 10:54