Noć prije polaska vlada strka. Svjetiljke, koraci, pokretanje motora, lavež pasa. Ležim u krevetu i brinem se da smo izgubili dio stada na sinoćnjem povratku iz Vučje zemlje onom nezgodnom stazom kraj rijeke te da se ovce sad spuštaju u Orelek i uzbunjuju pse. Jedno je izgubiti ovce kad si pijan – onda si idiot – ali izgubiti ih kad si trijezan, to je neoprostivo.
Spavam i sanjam ovce na livadi, rasporenih grkljana.
"Nemoj", šapće Kamen ujutro. "Cijelu noć nisam oka sklopio."
Nije bilo krize s ovcama, nego se samo usred noći nečeg sjetio, pa je otišao po to u kozarnik. Prije egzodusa ne može spavati ili sanja isto što sam te noći i ja sanjala.
"Ni ja noćas neću oka sklopiti jer ne znam što vreba u Preriji", kaže Sašo stojeći za sudoperom, pušeći posljednju cigaretu s bai Antonom, koji je prevelik stoik da bi rekao kako ćemo mu nedostajati.
Sašo odlazi po stado dok se Vačka i hibrid opraštaju od nas zavijajući. Znaju da je vrijeme za egzodus. I njima ćemo nedostajati. Kad ne bude ovaca i pasa koji svakodnevno prolaze kraj njih, ostat će samo njih dvoje, i ljubit će se kroz žicu.
Ovnovi se miješaju s ovcama prvi put od prošle godine i već ih zaskaču. Sad mi je jasno odakle engleska riječ horny! (Na engleskom horn znači rog, a horny pohotan - op. prev.) Okrunjene su im glave dojmljive. Neki su se potukli, pa su im se za svinute rogove zakvačile zelene grane. "Dotjerali su se za prvu bračnu noć", smije se Sašo. Na cesti nastaje pomutnja dok stado prolazi kraj kuće: pastirski psi napadaju kućne pse koji su im se našli na putu. Dvadeset pasa u trenu zapodijeva rat. Podižu se oblaci prašine i krvi. Zavezan u raspuknutoj stijeni, Barut se ne opredjeljuje. Prestar je za takve stvari. Šćućurujem se u stražnjem dijelu dvorišta, Kamen ih mlati metlom i već je gotovo. Šašavci zauzimaju svoje mjesto u dvorištu ližući si krv dok se ostali udaljavaju sa stadom. Pala je i kolateralna žrtva: jedna biserka.
"Kašo, govno jedno, ubio si je!" Bai Anton podiže razderanu pticu, a Šašavci se bacaju na nju, oduševljeni.
"Ovo se već pretvara u cigansko vjenčanje", Kamen si dopušta ironičan osmijeh.
I zatim odlazimo. S naprtnjačama na leđima, preko jaruge i drvenog mosta. U stadu je više od šesto ovaca. Između ovog trenutka i završetka sezone postoje mnoge potencijalne opasnosti: nasilni ovnovi koji bi mogli sve poharati, mlade ovce koje prvi put ovo doživljavaju i ne znaju kamo idu, janjad koja je možda premala da bi sve podnijela bez ozljeda, psi koje će možda raniti grabežljivci, konji koji bi se mogli poskliznuti i pasti u provaliju, vremenske prilike koje bi mogle donijeti tko zna što i naposljetku mi ljudi, koji nadziremo cijelu stvar, ali ne vladamo njome.
Današnji je Sašin i moj zadatak odvesti stado u Preriju i prenoćiti ondje. Meni je to pustolovina bez premca, pomiješana s ozbiljnom odgovornošću, ali u mislima mi nije "opasnost". Kada bolje razmislim, shvaćam zašto Kamen nije spavao. Tako je svake godine i tako je od početka transhumancije: radili ste to prije, poznajete teren, ali nitko vam ne jamči da ćete netaknuti doći na Crnu vodu, preživjeti ljeto i vratiti se u komadu. Baš nitko. A kada je sve povezano, ako nešto pođe po zlu, nastane lančana reakcija.
Ovaj je odlazak obred inicijacije, no nema ga tko obilježiti. Kada je majka ovdje, za sreću izlijeva vjedro vode na cestu. Nekoć su obitelji ispraćale stada s buketima cvijeća i pucnjevima iz pušaka, kao da idu u rat. Na vrata bi poput vijenca objesili granu i tijekom sljedećih mjeseci oni koji su ostali provjeravali su njezino stanje; ako se dobro držala, njihovi su voljeni bili na sigurnom. Ako je brzo venula, slutilo je na zlo. Kako bi se izbjegli loši predznaci, poštovao se obredni postupak napuštanja sela. Oni koji ostaju otpratili bi one koji odlaze do "praga" izvan sela, gdje se prekidala nit što je povezivala stada s domom. Nakon što bi se oprostili, oni koji odlaze udaljavali su se ne osvrćući se. Kada su nekoliko mjeseci poslije ovčari dovodili stada kući, selo je znalo kakva je bila sezona i prije nego što bi im životinjska masa ušla u vidokrug. Pucnjevi iz puške značili su dobru sezonu. Izostanak pucnjeva značio je lošu sezonu, a ako bi se sa životinja skinula zvona, muk je označavao smrt.
Kamen nas uz psovke ispraća do Barutove stijene. To je njegov prag.
"Ne otuda, glupane!" viče na Sašu, čije mu dobro raspoloženje i pouzdanost čarobnog frulaša idu na živce. "Ne u Bangladeš! Skreni ih ulijevo!"
No Sašo točno zna kamo goni stado. Neugodno je biti u Kamenovu radijusu, kao da sve vrijeme nosite tešku vreću. Sa svakim korakom kojim se udaljavamo sve sam vedrija.
"Ne izgleda da ih je tako puno kao što sam mislila", kažem Ahileju.
"Aha, izgleda da ih je malo i onda ih je iznenada strašno puno", hihoće se on.
Sunčani hoda uz mene, ali kad smo stigli navrh prvog brda, vraća se. Odlučio je ostati dolje u toru sa svojom djevojkom Karamanom. Nedostajat će mi. Majmunica Muna također bi trebala ostati dolje. Beskorisna je kao čuvarica ovaca, s tim svojim laringitisom i strahom od svega, a pseća je hrana teška, no uspijeva se prošuljati kraj Ahileja i ponovno se pridružiti svojem voljenom Saši, koji je pokušava otjerati s "Ne, ne želim te", ali ona zna da on to ne misli.
Ahilej se penje s nama do ruba borova šumarka i kada je postalo jasno da je stado pošlo svojim putem, vraća se. Sustižući stado, gubim orijentaciju među borovima. Stado može nevjerojatno brzo nestati iz dosega vida i sluha. U jednom se trenutku ne miče, u drugom trčite šumom, izgubili ste ga.
"Ne izgubi se stado, milo, nego mi." Sašo me telefonski upućuje kako da dođem do njih držeći se ruba šumarka. Odahnem uočivši crnu hrpu životinja i čovjeka s pastirskim štapom koji se smiješi kao da je sve na svijetu u redu.
I jest. Putovanje do Prerije ugodno je, mimo divljih voćnjaka, razrušenih kuća, potočića, preko prostranih pašnjaka. Shvaćam zašto je to bio najžuđeniji predjel Oreleka. Ima mnogo pojila, ispaše, svjetla i sjene. Kada je Stamenova baka pristala poći za njegova djeda, ostavši udovica, učinila je to s tipičnom seljačkom pragmatičnošću: jer mu je kuća bila "uzvodno kraj potoka". Ne želite biti nizvodno nakon što su se svi već poslužili potokom.
U tom prostranstvu stado se doima malenim. Blage kaskade tvore arkadijski krajobraz. Upravo to zamišljamo kada kažemo "pastorala". Nakon Prerije sve će se promijeniti. Ona je prag, posljednje područje s kojeg se vidi što se događa na svim četirima stranama prije nego što vas planina proguta, a kada znate tumačiti krajobraz, uvijek se nešto događa, ako ne sada, onda u prošlosti ili budućnosti. U daljini je daščara u kojoj mladi govedar Vasko boravi u toplijim mjesecima s Gusarovim kravama. Vasko je već gore na Crnoj vodi.
Na drugoj strani vidimo crne i bijele ovce i muškarca koji je predaleko da bismo ga razaznali. Kada ne možete prepoznati osobu, prepoznate ovce i pse, po veličini i pasmini, te smjer kretanja.
"Tog tipa ne znaš." Ovčar koji radi za jednog drugog stočara. Njegovi psi i naši glavni mužjaci već laju jedni na druge. Sašo opoziva našu ekipu. Muškarac usmjerava svoje stado dalje od naše putanje, zna da nam je vrijeme za ljetni uzdig. Miješanje stada uvijek valja izbjegavati, a psi su prva prepreka. Opseg im je kretanja velik i jure poput strijela.
Čuvanje stada i paša vrte se oko teritorija. Ljudi su u ovom kraju nekoć upravljali desecima tisuća ovaca i koza. Nomadima i njihovim životinjskim vojskama put se križao s orelečkim gorštacima i njihovim životinjskim zajednicama, kao u šahovskoj partiji na divovskoj ploči na otvorenom s bijelim i crnim figurama, i kada biste povukli potez, niste ga više mogli poništiti. Postojao je samo jedan put: naprijed i gore. Kako su sprečavali potpuni kaos?
"Jako su dobro poznavali svoje životinje. I bili su dobri taktičari", kaže Sašo. "Važno je poznavat svoje područje i ne zastranit izvan njega. Kao na ulici. Moraš znat kojoj bandi pripadaš i gdje joj je teritorij. Ako prijeđeš crtu, gotov si."
Kao on; tako je završio u zatvoru.
U tom trenutku zove ga Vasko: "Hej, kugo, di si?" Jedan drugog zovu kuga. Uskoro ću otkriti koliko je to prikladno. Slijedi pastirsko prigovaranje.
"Moraš mi vratit ona vrata od tora koja si mi ukrao", kaže Sašo. "Nemam vremena za izradu novih."
"Aha, ne brini", kaže Vasko. "Ne trebaju mi vrata. Naše ovce su ionako mješanci, a ne ko vaše."
Trideset ovaca koje su izgubili prije deset dana nije pronađeno. Nestale su jer je netko bio pijan.
Sašo je prvi ukrao ta vrata.
"Ali morao sam ih nosit!" kaže mi.
U kolibi s Vaskom pastirica je s djetetom. To je iznenađenje. Sašo je ne poznaje. Drago mi je. Još jedna žena! Sašo me uopće ne spominje Vasku.
"Zato što ne želim da se zabavlja mislima o tebi", kaže. "Znam što je na mom teritoriju i to ću štitit. A to ste ti i stado."
"Nisi ponio mačiće!" Želio je ponijeti dva mačića iz legla koje mu je živjelo na krovu, kako bi lovila miševe u kolibi.
"Sažalio sam se nad njima", kaže. "Vidio sam ih zajedno i nisam ih mogao razdvojiti."
Zaustavljam se pod kruškom kako bih posljednji put provjerila mejl i ponovno gubim stado. Ovaj put traje sat vremena, i to na otvorenom! Kao da se zemlja otvorila i progutala Sašu i stado. Ne čuju se ni zvona. Samo Topi zaostaje, ali ne zbog mene. Nešto lovi. Najmlađi je u ekipi, tek mu je nešto više od godine. Kao i kod janjadi, dvanaest mjeseci najmlađa je dob u kojoj se pas smije pridružiti ljetnom egzodusu.
Topi i ja smo sami među brežuljkastim livadama. Sašo me zove kako bi mi objasnio gdje su: "Kad prođeš duboku jarugu, potraži nedovršenu crkvu i kuću." To je jednostavna jednosobna kuća koja pripada nekom govedaru i Sašo je u njoj. Već sam izgubila bocu s vodom. Uzrujana sam, vrućina me iscrpljuje. Opet mi se čini da ima malo ovaca.
"Ne brini se", smiješi se on. "Brojenje prepusti meni."
Djeluje umirujuće na mene. Ništa ga ne izbacuje iz takta. Osmjehne se, i sve je opet na mjestu. Izvaljujemo se na kauč: kuća s kaučem usred pustoši, poput posljednjeg prebivališta u napuštenu svijetu. Pivo se hladi pod otvorenom slavinom spojenom na izvor.
"Jedan pastir na šesto ovaca nije baš neka ravnoteža", kažem. Donedavno je bilo dovoljno pastira za ravnomjerniju raspodjelu – recimo, jedan na dvjesto.
"Ne želim malo stado", kaže Sašo. "Šesto ide kamo želi i ja idem s njima, ali sto pedeset, nema šanse. S njima ne možeš hodati."
To znači: šesto ovaca prevaljuje velike udaljenosti jer popasu jednu livadu na dan i trebaju svježu ispašu, a sto pedeset ostaje na istoj livadi dan za danom, što je dosadno. Sašo voli lutanje. Danas mu je u ruci štap, koji vrti poput uličnog zabavljača.
Ja sam svoj ostavila jer mi ga je Anton bio posudio.
"Kupit ću ti jedan usput", cereka se Sašo. "Dućani su otvoreni."
Na trenutak zamišljam dućančiće u drvenim kućicama u šumi. Nemamo novca, dakako. Na kauču uživamo u prerijskom koncertu na otvorenom: voda iz slavine, vjetar što na limenom krovu svira sonatinu u duru, zujanje muha koje Sašo nastoji otjerati s mojeg lica kad zadrijemam i zvona našeg stada.
"Zašto u tako velikom stadu ima tako malo zvona?"
"Više bi ih preplašilo", kaže Sašo.
Zvona se pomno odabiru za svako stado. Ne prevelik broj, jer bi zvuk uznemirio životinje. Ne ni premalen, jer ih grabežljivci ne bi čuli, a želite da ih čuju i drže se podalje. Zvona se odabiru po melodioznosti i u idealnim uvjetima komplet zvona izvodi spontanu melodiju dok se ovce kreću. Kao i psi, ovce su orkestar u pokretu. Dobro je staviti malo srebra u mješavinu, ako si to možete priuštiti, jer tada zvuče umilnije.
Kasnije poslijepodne čuju se drukčija zvona: dublja, veća. Kravlja. Govedar na čijem kauču sjedimo približava se. Aha, evo bujice grubih pogrda. Pastiri psuju svoje životinje kao opsjednuti. To je tradicija. Vrijeme je da se maknemo s puta njegovim psima. Naše je stado već odmaknulo u pravom smjeru, prema noćnom toru, jednu livadu niže, pa krećemo za njima. Pojavljuje se govedar, visok muškarac u kariranoj košulji, koji nam maše, iznenađen što vidi ženu. Zna da se selimo. Umirovljeni je rudar, još jedan. Nije čudno što umirovljeni rudari žele provesti preostale godine života na otvorenome.
"Tu je negdje medvjed!" viče.
To poslije potvrđuje Stamenov ovčar Dimko. Na putu u noćni tor prolazimo kraj Dimkova tora, no ne vidimo ga. Dva su tora međusobno udaljena petsto metara, taman koliko treba da se psi ne sukobe. Kada smo stigli do svojeg tora, Sašo prvo pali vatru. Ja donosim kamenje kako bismo je okružili i spriječili njezino širenje na suhu travu. Suha je trava razlog zbog kojeg se selimo.
Komentari
0