ZORAN MALJKOVIĆ

Jedva čekam da se cijepim protiv korone. Govoriti o potresu, molim vas, nemojmo. Ljudima je dosta toga

Zoran Maljković, donedavno glavni urednik u Mozaiku knjiga, gdje je proveo više od dvadeset godina, sada je u Egmontu
Mirjana Dugandžija i Zoran Maljković
 Tomislav Kristo/Cropix

Kako napisati uvod u intervju s književnim urednikom nastao na dan tragedije građana Petrinje, Siska, Gline i malih, prisnih sela uokolo? Najbolje nikako. Pijetet ovdje traži šutnju. Napisat ću samo da je moj sugovornik Zoran Maljković, donedavno glavni urednik u Mozaiku knjiga, gdje je proveo više od dvadeset godina, sada u Egmontu, bio je najbolje moguće društvo za dan kad su nam se svima tresla, barem, koljena.

Miran, iako, priznaje, uplašen; govori o onome o čemu treba govoriti i zna o čemu govori, ne sipa bujice riječi. Nećemo o potresu. O.K., nećemo. “Ljudima je dosta toga...” rekao je. I još: zamislila sam ovaj razgovor kao priču o “starim, dobrim vremenima”, ali onda sam shvatila da kod Maljkovića ima puno “starog”, dragocjenog, ali i želje i strasti za novim. I ne samo knjigama.

Autor je nekoliko slikovnica, a 2020. godine dobio je, zajedno s ilustratorom Markom Jovanovcem, nagradu “Ovca u kutiji” za slikovnicu “Moj tata zeko”.

Zadnja knjiga koju ste uredili u Mozaiku knjiga, prva u Egmontu?

- Zadnja je knjiga “Nemirna krv” Roberta Galbraitha, što je pseudonim J. K. Rowling, autorice “Harryja Pottera”. U Egmotu počinjem s “Thursday Murder Club”. Također krimić, jedan od najvećih britanskih hitova zadnjih deset godina. Spielberg je otkupio prava za film.

Koliko ste knjiga uredili?

- Nekih 1500...

Za cjeloživotnog urednika previše, ili taman?

- Možda previše. Ali bilo je tu i manjih knjiga, i slikovnica.

Bili ste urednik popularnim piscima Pavlu Pavličiću, Goranu Tribusonu pa Julijani Matanović, Miri Gavranu, Ratku Cvetniću... Kako je bilo raditi s njima?

- Pavličić je vrlo pouzdan pisac, uvijek smo radili planove dvije-tri godine unaprijed. Volio sam raditi i s onima za koje sam vidio da su talentirani, ali da ih treba usmjeravati, poput Arijane Čuline i Anje Šovagović. Nisam intervenirao u sam tekst, ali u duljinu, smjer, formu, tu sam sugerirao. Onako kako se zamišlja da urednik radi s piscima.

Arijana Čulina i njena prva knjiga “Što svaka žena triba znat o onin stvarima” je i vaš najveći komercijalni uspjeh, 75.000 prodanih primjeraka.

- Točno.  Danas je prodaja u 75.000 primjeraka nemoguća, bar mislim. Jer, kad su ta Arijanina knjiga i knjiga Julijane Matanović “Zašto sam vam lagala” u redovnoj prodaji počele posustajati, na kioscima ih je objavio Jutarnji list u 30.000 primjeraka, i sve se prodalo. Danas je ta naklada na kioscima sasvim nemoguća... Recimo, zadnja knjiga Julijane Matanović koju sam ja objavio, “I na početku i na kraju certify the document bijaše kava”, prodala se u 10.000 primjeraka.

image
Zoran Maljković
Tomislav Kristo/Cropix

Goran Tribuson...

- On je autor koji dugo radi na knjizi i uvijek kaže da nema ništa novo, a za nekoliko dana javi da ima gotov roman od 500 stranica. Mislim da je Julijana Matanović najtalentiranija književnica svoje generacije, ali talent nije do kraja iskoristila, tj. nije ga naplatila koliko vrijedi. U cijelom svijetu su hit knjige o ženskim sudbinama, utjecaju obitelji... ona je pišući o tome bila čak i ispred vremena. Sad je zvijezda u regiji, otkad se dala na Facebook, ali mogla bi ona i puno više, ona piše točno ono što se traži i voli čitati.

Bilo je takvih knjiga u nas i prije, najpoznatija je Irena Vrkljan.

- Irena svakako, ali ona je bila pomalo hermetična, zatvorena, Julijana je bila komunikativnija, pa su se ljudi prepoznavali. Dok je Sanja Pilić bila, recimo, najbolja “učenica”... radili smo producentski. Shvatio sam da nema knjiga za djecu koja su naučila čitati, odbacila slikovnice, ali nisu došla do “prave” literature za djecu. Pa smo napravili seriju knjiga o Maši, kojih sad ima 18, i prodale su se u 100.000 primjeraka. To ja kao urednik jako volim - naručiti nešto od pisca. Mislim da bi tu Julijanin potencijal opet bio jako velik, međutim ona uglavnom piše “za sebe”, teško je od nje “naručiti”... morat ću je mititi honorarima.

A sad je i osnovala svoju izdavačku kuću. Jeste li joj dali neke savjete?

- Dosta smo pričali, ali ja, zapravo, čekam da to nju izmori, pa da se vrati samo pisanju. Jer vidjet će da je u izdavaštvu puno truda, a zarada često upitna. I mnogo se toga promijenilo od 1996., kad sam počeo raditi. Prvi dan sam išao raditi na adresu Tomićeva 5, a kad sam odlazio, odlazio sam iz prigradskog naselja Blato.

Mnogi su izdavači i novinske redakcije završili u blatu i kukuruzima.

- Preskupo im je u centru. I ne samo u Hrvatskoj. Kad sam prvi put išao na sastanak u odjel za prodaju stranih prava u jednu nakladničku kuću u Londonu, ona je bila na Strandu, a kad sam išao ove godine, bili su pola sata vožnje podzemnom željeznicom. Ekonomski primat preuzeo je nakladništvo, a sadržaj je postao manje bitan. Danas, da biste mogli u plan uvrstiti neku knjigu, ona mora zadovoljiti deset neliterarnih kriterija.

Puno ste objavili i stranih pisaca, a neke i upoznali.

- Da, jako puno, s tim da sam započeo malo pretenciozno, s piscem Hervéom Guibertom i njegovim romanom o umiranju od AIDS-a, Michaelom Cunninghamom, prije nego što je dobio Pulitzerovu nagradu za “Sate”... Mi smo i te dvije knjige prodali, jer Mozaik knjiga uvijek sve proda. Onda sam počeo objavljivati romane koji nikad nisu objavljeni na hrvatskom, a po njima su snimljeni filmovi: “Betty Blue” Philippea Djiana, “Pohane zelene rajčice” Fannie Flagg i “Dolores Claiborne” Stephena Kinga. Super se prodavalo. Bilo je veliko veselje oko toga, i ja sam napustio put kojim sam kao mladi urednik htio pokazati kako svašta znam. Počeo je jedan komercijalni put, koji i danas radim.

Pa ste upoznali Breta Eastona Ellisa, autora slavnog romana “American psycho”...

- Rekao sam mu da sam objavio njegovu knjigu u Hrvatskoj, a on meni: “Ja nisam nikad ništa napisao!” Ja: “Vi ste Bret Easton Ellis.” A on: “Ne, nisam to ja!” Nisam se dao: “Ja mislim da jeste... Onda smo ušli u jedan boks i konačno razgovarali. Rekao sam mu kako sam objavio “Američki psiho” s negativnim pogovorom, pa mu je to bilo jako zabavno. Sjećao se točno naše naslovnice knjige koju je dobio doma, s nekim sado-mazo prizorom.

Zašto negativan pogovor?

- “American psycho” bio je veliki šok u svijetu, pa sam mislio, s obzirom na to da je prevoditeljica završila na sredstvima za umirenje, a i meni nije bilo svejedno, da će dobar pogovor čitateljima to nekako staviti u kontekst. Pisao ga je Aleš Debeljak, koji je dobro poznavao američku književnost, i bio vrlo distanciran prema romanu. Bio sam zbunjen pred pogovorom koji ne hvali roman, ali nije Debeljak bio mačji kašalj da ga cenzuriram. Često su se u to vrijeme, devedesetih, organizirali nakladničko-književni kokteli, večere... Recimo, bio sam pozvan kod književnog para Montefiore, u Londonu, ali sam ja za tu večer kupio kartu za predstavu s Jeremyjem Ironsom, to mi je bilo važnije. Kasnije su svi koji su na večeri bili pričali da su bili i princ Charles i Camilla! Je li to istina, ne znam ni danas. Naravno da mi nije žao.

Vaš izdavački uzor, osnivač i urednik slavne biblioteke HIT Zlatko Crnković, spremno je priznavao da mu je najveća greška što je odbio Danila Kiša i “Grobnicu za Borisa Davidoviča”...

- Moja najveća greška, možda ne toliko greška, koliko krivi tajming, bilo je šest knjižica koje su jako lijepo izgledale, uvezane u platno, s naslovnicom Tomislava Torjanca, s top naslovima top pisaca, Julijane, Pavličića, Sanje Pilić..., ali izgubile su u knjižarama i knjižnicama zbog formata, kao da ih nitko nije shvaćao ozbiljno. A vidim uvijek u Londonu i Njemačkoj da su sve važnije knjige izišle u tom formatu molitvenika, od “Imena ruže” do “Sto godina samoće”. I, odbio sam dosta knjiga koje su poslije dobile i velike nagrade, recimo za roman ili knjigu priča godine, ali ja nisam u njima prepoznao ni prodajni potencijal ni moć trajanja. I vidio sam da sam imao pravo, jer ih više nema nigdje, nisu zaživjele, a mene su uvijek zanimale knjige koje će se pamtiti i prodavati barem desetak godina. A i mnoge knjige koje sam objavio dobile su važne nagrade, tako da sam u tom smislu miran.

Zvuči super. Zašto ste onda ipak otišli?

- Zadnjih deset godina ta se uspješna formula ponavljala iz godine u godinu. Nema smisla mijenjati nešto dobro, ali mene je to počelo umarati. Očekivao sam da će neka velika korporacija doći u Hrvatsku, da će netko htjeti pokrenuti nešto novo, htio sam krenuti ispočetka. Da prije mirovine odvrtim još jedan krug. Čak me i najbolji prijatelj, koji zna da uvijek imam u rukavu stotinjak knjiga “za crne dane”, koje će se uvijek dobro prodavati, nagovarao da osnujemo nešto zajedno. Ali, evo, došla je ponuda od Egmonta, radi se o ozbiljnoj firmi, dobro organiziranoj, kao što je bio i Mozaik. Nisam puno razmišljao.

Je li nekad bilo lakše predvidjeti što bi moglo postati hit?

- Mislim da je danas lakše. Na društvenim mrežama oko svakog se izdavača skuplja “njegova” publika. Pitaju, traže, prvi put vidite lica svojih kupaca. Većina mlađih urednika sad se bazira na Amazonovim top listama, ali ja uvijek gledam Amazon samo kao dućan, putokaz, ali nikad garanciju. Važan je “nos” i “intuicija”, a presudno je ono što si naučio dotad, iskustvo koje ti govori što se i kako prodalo, što su ljudi voljeli... Ja sam u lockdownu dobio od agencija knjige koje nisu nikad objavljene. Uzeo sam ih i na kraju sam si čestitao jer tri su od njih u Goodreadsovu izboru za knjigu godine pobijedile u pojedinim kategorijama, četiri završile u najužem izboru. I još je jako bitno - uvijek treba isključiti vlastiti ukus.

A vaš ukus?

- Engleski humoristički romani, češka književnost i suvremena poezija. S tim me nitko ne bi zaposlio.

Ove jeseni izišlo je more domaćih naslova. Je li vam žao što niste u “areni”, da se borite za svoje naslove?

- Ja sam u Mozaiku završio nekoliko knjiga, između ostalih priče Josipa Novakovića i Sanje Pilić, Pavličićev roman... Ali Mozaik je odlučio da sve domaće knjige ostavi za sljedeću godinu, da se ne izgube u toj masi koju spominjete, da pisci mogu imati normalnu promociju. Pretpostavljaju da će biti bolja situacija iduće godine. Možda, ali znam nekoliko izdavača koji su slično odlučili, a i lockdown i dalje traje. Puni ste elana, interesa, kazalište, izložbe, TV serije... Voljeli biste još nešto raditi u životu? - Veća strast od knjige mi je kazalište, gledam sve što se daje, i mislim da sam u ovih 25 godina vidio 95 posto zagrebačke produkcije.

Koje biste vi predstave postavili?

– Već smo spominjali Jeremyja Ironsa... zadivilo me kako je cijeli čin bio monolog, prema tekstu, odnosno romanu, Sándora Máraija prevedenom kod nas kao “Kad svijeće dogore”. Dramatizaciju je napravio Christopher Hampton. Volio bih da to neko kazalište stvarno i postavi, kad već imamo glumca poput, recimo, Dragana Despota, koji to može savladati.

image
Mirjana Dugandžija i Zoran Maljković
Tomislav Kristo/Cropix

Za vas je biti glavni urednik puno više od čitanja knjiga.

- Treba gledati oko sebe, slušati što u filmovima pričaju o nekoj knjizi, ili što je u serijama na polici nekog od likova. Bio sam na jednoj izložbi ilustracija, s podacima gdje su objavljene. Osim na jednoj ilustraciji starih odbačenih cipela, na kojoj je pisalo “Tomislav Torjanac, dosad neobjavljeno”. Toliko je bilo u njima strasti, da sam drugi dan sve prevrtio da nađem Marka. Našao sam ga u Slavonskoj Orahovici i dao mu da nam ilustrira Jamesa Joycea, “Mačak i vrag”. Zatim se javio na Timesov natječaj za ilustriranje “Pijeva života” Yanna Martela i pobijedio među nekih 600 svjetskih ilustratora. Uvijek su mi najuspješnije knjige bile one u kojima sam bio i “producent”. Nađeš tekst, adekvatnog ilustratora i napraviš nešto što se proda u 30.000 primjeraka.

Hoćete li se cijepiti protiv korone?

- Naravno. Jedva čekam.

Rođeni ste i odrasli u Donjem Miholjcu...

- Stalno sam mislio da ću tamo i ostati. Kao da sam se malo bojao Zagreba. U Osijeku sam diplomirao pravo. I shvatio da me to ne zanima, i upisao se, s 24 godine, na studij kroatistike. Kombinacija se pokazala jako dobrom, razumijem se u autorska prava, donekle ekonomiju. Kad sam doša u Zagreb, zaposlili su me i uredničkom poslu učili Nives Tomašević i Stipan Medak.

Roditelji su vam bili...

- Moj otac je jedno od “djece” Dijane Budisavljević. Njega je spasila jedna hrvatska obitelj i usvojila ga. Veliku je traumu doživio kad je ta njegova pomajka - za koju je mislio da mu je majka - umrla, a poočim ga je vratio u dom. Ali, država se tad ipak brinula za domsku djecu, on je završio školu i dobio posao u Donjem Miholjcu. Majka mi je iz šokačko-folksdojčerske obitelji, koju su partizani poslije rata zatvorili u logor u Valpovu. To su tragične sudbine, ali za mene je to bilo bogatstvo različitih utjecaja, raznih jezika i kultura. Tata je bio automehaničar, ali je svaki dan dolazio kući s novinama. Ja sam ih listao, kao i časopis za kulturu OKO, koji je mama dobivala kao članica SIZ-a kulture, i tako sam učio “tko je tko”, od pisaca, likovnjaka, glumaca. Iako... doznaš da je Ivan Kožarić kipar, ali ništa ne razumiješ od onoga što je napravio, a nemaš koga pitati.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
12. siječanj 2021 11:29