Važna obavijest za mlade književne aspirante: u Hrvatskoj baš i nije toliko teško izdati roman prvijenac. Tvrdi tako barem Jerko Mihaljević, pisac hvaljenog proznog debija, romana "Putar i parizer" (OceanMore, 2020.), iako će odmah dodati da on i nije bio baš tipičan slučaj. Međutim - uvjeren je ovaj nekadašnji novinar, danas copywriter u jednoj poznatoj zagrebačkoj agenciji - ako u rukama držite dobar rukopis, izvjesno je da će na kraju završiti na stolu nekog urednika u ovoj maloj zemlji, a potom biti i objavljen.
- Većina prvijenaca domaćih autora se dogodi tako da ljudi pobjede na nekim natječajima i onda im se tiska knjiga. No, može i bez toga. Književno polje je malo, tih ljudi nema mnogo, svi se međusobno znaju. Treba samo pronaći osobu koja je bliska tim krugovima i gurnut joj rukopis, a ta osoba će znati što dalje. Ja sam imao sreću da to bude moj prijatelj Ivan Tomašić, koji je prvi i čitao tekst te mi dao neke sugestije. Jer, ako samo pošalješ tekst na info mail, on se lako zagubi. Ovako, kada netko garantira za tebe, vjerojatnije je da će urednik koji je rukopis dobio njega zaista i pročitati - kaže nam Jerko, dodajući kako mu se čini i da su izdavači željni novih imena. Knjige treba izdavati, poticaje zaslužiti, a svaki od izdavača voli se s vremena na vrijeme pohvaliti i nekim novim imenom na sceni.
- Hoću reći, ako imaš dobar tekst u rukama, nije da si u poziciji u kojoj moraš kumiti i moliti da ti ga netko objavi. Naravno, ako je nešto loše, tome nema pomoći, no ako je dobro, to će pronaći svoj put - govori pisac romana kojega je njegov urednik, superproduktivni Kruno Lokotar, poznat i po ranijem otkrivanju mnogih mladih pisaca i spisateljica, dakako proglasio generacijskim. Kako se Mihaljević odnosi prema toj odrednici?
- Mislim da odrednica generacijski tu funkcionira u smislu žanra. Ne mislim da sam romanom izvlačio sukus generacije, niti sam htio napisati takav roman. No, radi se o priči koja je određena generacijskim mindsetom, temama, problemima… i roman u tom smislu jest generacijski - odgovara pisac i dodaje kako smatra da generacija nipošto nije homogen pojam. U nju, kaže, spadaju i ljudi koji su prikazani u tom romanu, ali i oni koji nisu. U generaciju, reći će Mihaljević, spadaju i partijaneri koji plešu na bombonima do jutra i ljudi aktivni u molitvenim zajednicama. Spaja ih kontekst u kojemu žive, načini na koje odgovaraju na probleme, socioekonomski uvjeti koji ih određuju…
- Recimo, imaš ovakvu socioekonomsku situaciju. I sad, ti na nju možeš reagirati na razne načine. Možeš usvojiti ekstra poduzetnički mindset i entuzijastično krenuti u osvajanje tržišta s nekom aplikacijom, a možeš samo biti luzer kao i moji junaci. Ali na kraju ste svi ista generacija. Čitao sam nedavno roman Dine Pešuta. Njegov junak možda ne bi išao na more s mojim protagonistima, ali imaju taj isti generacijski kontekst, okvir unutar kojega na izazove odgovaraju na razne načine - kaže Mihaljević, koji je svoje protagoniste - četiri dugogodišnja prijatelja Dombu, Ronka, Crnog i Tomija - odlučio poslati na put. Konkretno, dečki idu na more, na dugo planirano, gotovo mitsko more, no, bez djevojaka, naravno, neki s više, neki s manje novca u džepu. Odradili su to već toliko puta zajedno i uvijek im je bilo jako zabavno. No, godine idu. Neke stvari su jednostavnim protokom vremena postale manje zabavne nego što su bile. Dečki su sve odrasliji, otprilike su u drugoj polovici dvadesetih, i duboko u sebi kuže da više nije okej biti dijete. Barem ne bi trebalo biti. Ali, jedan dio svakog od njih i dalje želi biti bedast kao i ranije. Bacati glupe fore. Podjebavati se međusobno. Bulazniti ni o čemu. Biti besposlen i bez prihoda. Zato su puni identitetskih nedoumica i problema, a sve ih to dovodi do svađa i ne baš idealnog ljetovanja.
- Iako su neki od njih uspješniji, a neki su baš kvartovski luzeri, svi oni su odrasli na istome mjestu i imaju isti background. I svi su gubitnici. Neki u jednom smislu, drugi u svakom. Polaze iz iste točke i veže ih jedan aspekt naše generacije. Moji protagonisti predstavljaju one dečke koji su odrasli na internetu, kakvi se danas vani možda okupljaju oko podcasta Joea Rogana, Jordana Petersona… Dakle, generalno malo izgubljena, oštećena ekipa, oni koji se nisu uspjeli do kraja formirati kao osobe i koji su tako upali u neću reći traumu, ali nekakvo poskliznuće. Oni niti znaju što bi trebali biti, niti kako to ostvariti - komentira Jerko Mihaljević pa se osvrće i na fenomen "odsutnog oca", koji dijelom tematizira u romanu u kojemu se očinska figura, osim u obitelji jednog od protagonista, niti ne spominje. Sve mamini sinovi.
- Naši očevi su odrasli u užasnom periodu. U mladosti ih je zatekao rat, zatim i sve ono što je poslije došlo, što ih je pojelo. Možda su zbog svega i postali tako nevidljivi u našim životima. A sada su tu njihovi sinovi, koji su odrasli bez da imaju ideju što znači biti odrastao, zaokružen i topao čovjek. Naši očevi su imali te točke u kojima se sve lomilo. Našoj generaciji se lomljenje samo dogodi, u tišini - kaže pisac čiji je roman u feminističkim krugovima uskoro po objavljivanju okarakteriziran kao bro-lit.
Novinarka Glorije Glam Ines Madunić Mihaljeviću je zamjerila štošta vezano uz prikaz ženskosti u "Putru i parizeru". I doista, njegov jezik je u romanu drzak, neki od likova su prilično vulgarni prema svojim djevojkama, a tu je i scena seksualnog napada koji izvrši jedan iz ekipe, a koji se samo opiše i nikad se više ne spominje u romanu (da nije to zato što protagonist nije niti svjestan da je počinio spolno nasilje?). Stranice "Putra i parizera", recimo i to, nezaustavljivo se okreću. Mihaljević zna pisati.
"Samo je tu, bez ikakva objašnjenja, raspleta, ičega. Jedan od njih natjera jako pijanu djevojku da ga oralno zadovolji i na tome se završi, nikad više ne čujemo za tu djevojku", piše Ines Madunić, optužujući autora za perpetuiranje mačo vrijednosti i nastavak boys club literature (na kraju ipak piše kako to "nije toliko loš roman").
- Bilo je to prvo čitanje romana za koje sam doznao, a koje nije bilo čitano mojim glasom. Malo me iznenadilo. Postoji jedna vrsta toksičnosti u toj stereotipnoj muškosti generalno. A tim aspektima muške kulture se roman i bavi. Moji su likovi negativci, pa zato razmišljaju, govore i ponašaju se kao negativci. Ne prikazuju se kao likovi koji maze pse, ili ne znam što. To je pomladak birtaške kulture. Tako ljudi provode živote i ta kultura i takvi životi rijetko proizvedu nešto dobro, ali valjda mogu biti protagonisti romana - govori Mihaljević pa nastavlja o tome kako je svačije čitanje romana legitimno, a kritičarski su mu tekstovi pomogli da uvidi neke stvari u tekstu kojih ranije nije bio svjestan. O romanu su pisali i Davor Špišić (vrlo pohvalno, on čak zaziva ekranizaciju dogodovština četvorice prijatelja), Igor Mandić (dakako negativno, čini se da Mandiću ne odgovara baš ništa što mu dospije na stol ovih dana), Dunja Ilić s portala Booksa… Kritičarska recepcija i interes za knjigom iznenadila je i samog pisca. O romanu se govori i piše mnogo više nego što je mislio.
No, vlada li taj cinični diskurs kakvog gaje Tomi, Ronko, Domba i Crni jedni spram drugih i u njegovu društvu?
- Ja imam isto društvo već desetak godina, i to su različiti ljudi, ali ima taj dio novozagrebačke ekipe koja me posvojila kada sam došao kao izgubljeni momčić iz Slavonije. To ti je ona ekipa: kad si njihov, a udaraju te. E, među tim ljudima ima tog istog cinizma, međusobnog podjebavanja… To je jednostavno način komunikacije. Ne možeš se nikom posebno povjeriti, i moraš imati debelu kožu. Tu se ide na nož - kaže pisac koji, kako pojašnjava, "nikad nije bio dobar ni u čemu posebno". Jedino što mu je išlo od ruke, kaže, bilo je napisati lijep, čitak tekst. Logično da se onda našao i u novinarstvu, radeći nekoliko godina za portal srednja.hr, kasnije i za Telegram, gdje ga je proslavio i jedan tekst iz prvog lica koji je stekao priličnu popularnost, onaj o ponudi zagrebačkih kebaba. Ipak, nije poželio zadržati se u novinarstvu.
- To je lijep posao, ali trebaš imati intrinzični motiv za njime se baviti. Jer, ulaziš, htio-ne htio, stalno u sukobe, izlažeš se… a nema baš druge nagrade za taj posao osim toga da to možeš raditi. Tako da moraš imati baš snažan motiv, jer ne znam zašto bih se inače time bavio. Ja možda nisam imao dovoljno tog motiva. Znao sam napisati lijep novinarski tekst, i bio sam fan novinarstva kao što sam fan Lige prvaka, ali nikada nisam izgarao za to. Uvijek me više zanimala književnost. Kada sam prešao u marketing, gdje nema autorskog rada, potpisa, već se radi iza kulisa, u timu, javila mi se potreba da napišem roman, da opet objavim nešto autorsko - govori pisac koji je, jednom kada ga je ta potreba počela previše stiskati, sjeo i počeo pisati. Šest mjeseci, triput tjedno, po tri sata. Morao je taj roman prvijenac, kaže, završiti do 35. godine, jer u nekom je književnom kružoku čuo da ako to ne napraviš - nikada ga nećeš ni napisati. Nije imao suviše detaljan nacrt romana. Nikada, kaže, nije bio sasvim precizan čovjek. Pustio je da ga vodi tekst. S njim, i njegove junake. Kada je završio, šest je mjeseci uređivao svoj rukopis. Nije mu se bilo teško odreći komada teksta, To je, kaže, naučio u novinarstvu.
Imao je sreće raditi s dobrim urednicima, koji su ga naučili da nije tako briljantno baš sve što napiše.
Punk je, kaže nam Mihaljević, važna stilska odrednica njegova romana koji - čestitke piscu! - unatoč tome ne zatrpava popkulturnim referencama i imenima više ili manje opskurnih bendova. Punk se u "Putru i parizeru" odnosi na direktnost i brzinu u pisanju. Na izraz koji nije uglađen, koji je "u glavu". Kojemu je važnije da se poruka shvati nego da se ispriča na lijep, pristojan, politički korektan način. Drzak je u izrazu Mihaljević. Grub i prljav. Nepristojan. A opet, tako apetitlih.
Kao jeftini sendvič s putrom i parizerom na plus 35 negdje na Jadranskoj magistrali i u iščekivanju trajekta, na koji se uskoro treba prošvercati.