NIKOLA PETKOVIĆ O MANDIĆU

‘Jesmo li kolege, jesam li mu učenik, jesmo li prijatelji, ili sam mu, na neki način, prešutno posvojen sin?‘

Dodjela počasnog doktorata Igoru Mandiću.
Na fotografiji: Nikola Petković, Snježana Prijić Samaržija i Igor Mandić
 

 Matija Djanjesic/Cropix
‘A, kada bih vjerovao u Boga i imao načina da mu se (povratno) obratim, upozorio bih ga: dolazi ti Igor, probaj ga ne raspizditi‘

Kada sam prije nekoliko sati u ruke uzeo esej američkog teoretičara Kennetha Burkea koji sugestibilno piše o tome da nas književnost, između ostaloga, snabdijeva opremom za život; da nas na neki način za njega osposobljava, ni slutio nisam koliko ću brzo i koliko ću, nažalost, taj koncept moći primijeniti. Toga sam postao gotovo instinktivno svjestan kada me je u čitanju prekinula vijest o smrti Igora Mandića; čovjeka s čijim sam kritikama i polemikama rastao i koji mi je, kada sam i sam dohvatio neke godine, postao prijateljem. Zapravo, ni on ni ja nismo bili pretjerano sigurni što smo točno jedan drugome. Jesmo li kolege, jesam li mu učenik (a svi koji se bavimo kritikom bilo kao poklonici njegova stila i intelekta, kao njegovi sugovornici, ili oni koji se s njime ne slažu pa tako ili rastu ili se gube…) jesmo li prijatelji, ili sam mu, na neki način, prešutno posvojen sin.

Tri oca

Književnost, književna komunikacija, razotkrivanja 'malih povijesti' i neposrednost elaborirane Psovke, bili su, iskoristit ću varia(bilnu) terminološku podvrstu Mandićevog intelektualno-kreativnog angažmana kulture i gastronomije, i ingredijenti njegove egzistencije i razlog njegovog bivanja tu. Ista ta književnost, kaže nam Burke, osigurava strategije za snalaženje u životnim situacijama. Ono kod nje što nas najviše oprema za život su krilatice, poslovice, one-lineri, sažeci kvalitativno opsežnih ideja u riječ-dvije koje nepogrešivo vezujemo za onoga tko ih je izrekao—u ovom slučaju za Njegovu Malenkost.

Književnost, pisci koje volimo, knjige koje bi sa sobom nosili na puste otoke kojih je sve manje, bilješke o literarnim situacijama čiji sadržaj katkada pretječe literarnost samog literarnog dio su egzistencijalne strategije onih od nas čiji je najtvrdokorniji oklop još uvijek 'samo' onaj od papira—strategije koja ima jasnu svrhu: osposobiti nas da se nosimo sa životnim situacijama. I evo nas po drugi put oklopljenih prelijepom beskorisnosti koja se, kada svijetu želi pokazati zube, a sve u nakani da ga korigira, pretvori u stav. U jasan, nedvosmislen, artikuliran, stav iza kojega njegov proizvođač i 'vlasnik' stoji cijelim svojim bićem. I tako, iznjedren literaturom, iz literature, literaturi upućen, a time i svima nama u nama jedinom stvarnom i time najboljem od svih mogućih svemira, onom Gutenbergovom, kojega je Igor posljednji (g)astronaut, u stvari taj filigranski izbrušen stav postaje opremom za život i alatom za preživljavanje. Pri čemu pisac, naš Igor, ujedno zauzima i ulogu prevoditelja. Takav, nama ostalima, bez obzira s koje se strane hartije koju, bojim se, nakon što je Igor održao predsmrtno dnevničko obećanje i napustio nas, nitko više neće umjeti da štipa kako ona zaslužuje…, svijet kojega dijelimo, s jezika besmisla prevodi na jezik smisla.

Igor je, ponavljao je to, imao tri oca: svojega biološkog, Emila, intelektualno duhovnog, Miroslava Krležu i Josipa Broza, oca kolektiva u kojeg se je ucijepio. Filozof kojeg je čitao sa strahopoštovanjem (eto, bilo je i takvih) Friedrich Nietzsche ne jednom govorio je da se ljudsko biće rađa dvaput: jednom biološki i jednom u duhu. Na tragu potonjeg, upoznat s licemjerjem i parohijalnošću kulture koju dijelimo, preduhitrit ću one dežurne i redom u sve upućene vlasnike zbilje i arbitre elegancije koji će, čitajući ovo, s podsmijehom popratiti moju odraslu djetinju nedoumicu o tome jesam li posljednjih godina Igoru bio prijatelj ili posvojče, i preventivno im oduzeti riječ citirajući 'poočima' formulom povratne rezignacije: "Jebe me se" šta itko osim Igora i mene o tome misli.

Stvaran u teatru sjena

A slika se ta o 'posvajanju' izoštrila kada sam, na trinaestome katu nebodera s naslovnice knjige Praskozor(je) u suton mojih dana, nakon što smo, mi Riječani s istoimenog Sveučilišta, Igoru Mandiću dodijelili počasni doktorat koji mu, kao nacionalnom proto-kulturologu, ili, kako je on za sebe volio reći piscu 'malih povijesti', katkada i 'trač-historičaru' itekako pripada, primijetio kako prekrasnu smeđu kožnu torbu ima. Kada je primijetio da sam primijetio, uzeo je torbu, ovlaš je prebrisao, kao, dao mi je da je pridržim dok se ne osuši… i otada je moja. Njoj je dodao i džemper, onako pride, jer, rekao je, takve nose profesori na Zapadu, a i paše mi na torbu.

Zagrlili smo se, sjećam se i u očima sam mu vidio suze. Igorov oklop od papira razlistao se, a ja sam se uvjerio u nešto što sam godinama slutio: Igor je, kada je bio i najžešći, kada su njegovi vehementni 'napadi' na osrednjost, na prosječnost, na neobrazovanost, na odurni nacionalizam, na razne kulturne revolucije kojih barem kod nas ne nedostaje, dosezali točku vrenja, uvijek bio i ostao hodajuća emocija. On zapravo to nije ni od koga krio. To što je malo njih to prepoznalo najmanje je bio njegov problem. Zagledani u njegov oklop od papira ljudi su bili uvjereni da vide neprobojni štit: ali, iako bi bilo neiskreno tvrditi da na njima nije radio, Igor nije mogao biti dalje od neprobojnosti i nedokučivosti. U malograđanskom 'teatru sjena' on je bio nesvakidašnje stvaran i izravan i to u svijetu koji se odvikao i od puno manje uočljivih verzija nepatvorenosti.

Gromada ponora

Za Igorom je, da parafraziram Annie Le Brun, odjednom ostala gromada ponora. Iako bi nam sada, kada živimo na samom kraju vremena, nasušno trebao netko tko bi, barem kao statist, mogao pokušati nadomjestiti tu prazninu, bojim se da takvoga nema.

U sutonu ovog sjećanja, s police sam spustio jednu od posljednjih knjiga koju mi je poklonio: Descartesovu smrt, najvećeg uma palanke, Radomira Konstantinovića. U njoj pripovjedač kaže da je Pascal preporučivao Montaignea kao lijek protiv oholosti. Potom za Montaignea kaže da je bio nadasve lijen. Ali da to nije neki problem jer se lijenost i oholost ionako uzajamno uništavaju. I ako si lijen, podsjeća Konstantinović, lijen si za spasenje, ali i za besmrtnost. A ako je tomu tako, Igor je sebi našao mir. Vremena da se na njega navikne sad konačno ima na pretek. U igri navikavanja pobijedit će, vjerujem, tvrdoglaviji. A, kada bih vjerovao u Boga i imao načina da mu se (povratno) obratim, upozorio bih ga: dolazi ti Igor, probaj ga ne raspizditi.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
09. rujan 2022 20:00