‘Jesmo li kolege, jesam li mu učenik, jesmo li prijatelji, ili sam mu, na neki način, prešutno posvojen sin?‘

Kada sam prije nekoliko sati u ruke uzeo esej američkog teoretičara Kennetha Burkea koji sugestibilno piše o tome da nas književnost, između ostaloga, snabdijeva opremom za život; da nas na neki način za njega osposobljava, ni slutio nisam koliko ću brzo i koliko ću, nažalost, taj koncept moći primijeniti. Toga sam postao gotovo instinktivno svjestan kada me je u čitanju prekinula vijest o smrti Igora Mandića; čovjeka s čijim sam kritikama i polemikama rastao i koji mi je, kada sam i sam dohvatio neke godine, postao prijateljem. Zapravo, ni on ni ja nismo bili pretjerano sigurni što smo točno jedan drugome. Jesmo li kolege, jesam li mu učenik (a svi koji se bavimo kritikom bilo kao poklonici njegova stila i intelekta, kao njegovi sugovornici, ili oni koji se s njime ne slaž...