“Nema nikakve razlike između šunda i intelektualnih romana, jednako su dobri, razlika je samo u njihovoj auri, a nju određuju čitatelji, a ne knjiga sama po sebi”, kaže Yngve, a kad ga prijatelj pita znači li to da je James Joyce jednako dobar kao Pajo Patak, ovaj mu odgovara da u pricipu jest.
Yngve je brat Karla Ovea Knausgaarda, lik koji je iz stvarnosti prenesen na stranice njegove knjige “Moja borba”, čiji je peti nastavak upravo objavljen na hrvatskom jeziku u nakladi OceanMora. Knjiga donosi još jedan isječak života autora kojeg nazivaju modernim Marcelom Proustom. Na prvim stranicama on je 19-godišnjak koji se vraća s putovanja u Grčku te počinje pohađati satove na Spisateljskoj akademiji. Ova knjiga, baš kao i prethodne, izaziva dojam kao da čovjek zaviruje u tuđi dnevnik. Nema datuma, nije pisano u dnevničkoj formi, ali dani su tu: puni malih i većih događaja, koji su ga oblikovali.
Odbijenice izdavača
Ono čega je ovaj roman pun, odnosno, prva polovica knjige obiluje tim osjećajem, neka je vrsta beznađa. Mladi Karl Ove izgubljen je: nema baš previše prijatelja, misli da ne zna pisati, djevojka koja mu se sviđa završi s njegovim bratom, počinje piti i izbjegavati predavanja na kojima svi kritiziraju njegov stil pisanja...
Ne uljepšava samog sebe: otvoreno govori o tome kako je pred novim ljudima sramežljiv, jer se boji da im je dosadan i nezanimljiv. Ozlijedio je vlastitog brata tako što ga je pogodio čašom u lice (što je zauvijek promijenilo njihov odnos), u jednom trenutku ga je policija privela zbog sumnje da je razbio automobil i provalio u dom za umirovljenike, a kad je pijan voli se zabavljati tražeći nezaključane automobile i bicikle.
“Pisanje nije nikakva čarolija”, zaključuje mladi Karl Ove, no svejedno mu to ne ide.
U drugom dijelu knjige (odnosno, sveukupno sedmom dijelu) mladog Karla Ovea zatječemo na odsluženju civilnog vojnog roka. Potom je tu još mnogo sjećanja: prva odbijenica izdavača za roman (očekivana, ali ipak bolna), dan kad je spalio dvije kopije svojeg romana i sve svoje dnevnike, potom njegov i bratov posjet Firenci, gdje su promatrali Talijane i razmišljali kako su elegantni, što oni ne bi savladali “ni da studiraju eleganciju i galantnost na fakultetu šest godina”.
Potom slijedi upis na studij komparativne književnosti, prva ozbiljna djevojka, svirke s bendom “Kuhala za Kafku” koji je osnovao njegov brat, upoznavanje i uspostavljanje bliskog prijateljstva s Espenom, potom upis na studij povijesti umjetnosti, smrt djeda, vjenčanje s Tonje, činjenica da njegov otac nije došao na vjenčanje, kao i njegova smrt.
Smrt bake
Cijeli roman prati njegova nesigurnost i strah da će drugi primijetiti koliko je običan: boji se pokazati da ne zna igrati šah, prepoznati jazz glazbenika, svirati bubnjeve, ali ipak sve to radi. On je zapravo, između 19. i 27. godine života patetični gubitnik koji bi volio pisati, a sam shvaća da to ne radi dovoljno dobro. Ni sam ne zna što želi, kad popije ponaša se kao potpuni idiot (penje se preko zida do prozora djevojke koja ga se vjerojatno i ne sjeća te padne i ozlijedi se ili pak tijekom večeri odlazi u toalet i reže si staklom lice), a život mu je isprazan i besmislen. No, stvari se polako počinju mijenjati u 28. godini života. Tada objavljuje prvu knjigu.
U knjizi je cijeli niz imena pisaca i bendova koji su mu bili važni. Puno je i osvrta na romane koje čita, kao i promišljanja o nekim idejama iz njih, ali i vlastitih ideja. Ima nekoliko pjesama: prvu Karl Ove piše za bend svojeg brata, drugu nakon smrti bake. Ima i njegovih pokušaja pisanja iz tih prvih, neplodnih godina - malih priča čije isječke umeće u ovaj roman.
Ovo je peta knjiga heksaloga “Moja borba” u kojoj Knausgaard vrlo iskreno i nimalo samolaskajuće govori o djetinjstvu, pubertetu, obitelji, svojim pokušajima da razumije oca... Sjajno ocrtava međuobiteljske odnose: u ovoj knjizi iskreno govori kako ga je spoznaja da je njegov djed imao anksiozne napadaje uznemirila i to zato što zapravo nikad nije razmišljao o njemu kao osobi. Zna faktografske podatke, ali ni o njemu ni o baki nikad nije razmišljao kao o osobama, nego samo likovima iz obitelji. Ipak, smrt bake ga pogađa - to je prva smrt nekoga iz njegove uže obitelji.
Briga za djecu
Knausgaard je zanimljiva, osebujna ličnost, što se vidi iz načina na koji kreira fikcionalni lik koji nosi njegovo ime, ali i iz onoga što povremeno o sebi otkriva u razgovoru s novinarima: jednom je rekao kako mu je njegov stil pisanja dosadio i da želi napraviti nešto drugačije od “Moje borbe”. Htio je biti više objektivan, a ne introspektivan, i pisati knjige o svijetu, a ne sebi.
- Imati pisca u obitelji je kletva za obitelj. Dok pišem, uvijek se osjećam više ili manje kriv. Uglavnom zbog svoje djece, za koju osjećam da mi je dužnost zaštititi ih. Taj poriv je porastao otkako su odrasli - mislim, sad su stariji nego u vrijeme kada sam o njima pisao. Zadnja stvar koju želim je iskorištavati ih. Ali ove knjige su također poklon mojoj kćeri. Možda će ih cijeniti kad bude imala 40 godina. Ni ja nisam razumio svoje roditelje dok nisam došao do tih godina - rekao je nedavno Knausgaard novinarki The Guardiana.