Klasična psihoanaliza ne bavi se sramom, jer je za Freuda krivnja bila plodnija i više se uklapala u zadane podjele slojeva ličnosti, a sramu nije bilo mjesta ni u dijadi Eros-Tanatos. Zato su kasniji sljedbenici shvatili da je i taj osjećaj važan pa su sram definirali kao bolan doživljaj sebe kao osobe, za razliku od krivnje koja je bolan osjećaj žaljenja i odgovornosti za vlastite postupke. J. L. Herman rekla je da je "sram akutno stanje samosvijesti u kojem je sepstvo podijeljeno zamišljanjem sebe u očima drugih", dok je u krivnji sepstvo "ujedinjeno". U biti krivnja je naučeno ponašanje – okrivljujemo sebe ili se preziremo, a sram je posljedica ponašanja. Antropologinja Ruth Benedict smatrala je da je sram kršenje...