U sklopu prvog dana Zagreb Book Festivala održao se razgovor s norveškom autoricom Vigdis Hjorth. Zagreb Book Festival u organizaciji Knjižare Ljevak održava se od 22. do 26. lipnja u prostoru Kulturno informativnog centra, Knjižare Ljevak te Knjižnice i čitaonice Bogdana Ogrizovića.
Vigdis Hjorth norveška je književnica čiji su romani Nasljedstvo (Naklada Ljevak, 2019., prev. Anja Majnarić) i Je li majka umrla? (Naklada Ljevak, 2021., prev. Munib Delalić) postigli znatan uspjeh kod hrvatske publike, kojoj se autorica već predstavila, prilikom gostovanja u Zagrebu 2020. godine.
Razgovor s Hjorth vodila je pjesnikinja Sanja Baković, a otvorili su ga prigodnim pitanjem o vezi Hrvatske i autorice, koja je priznala kako se ovdje prvi put zaljubila, prilikom ljetovanja na Hvaru.
Nakon toga su skrenuli u nešto ozbiljnije književne vode te iskoristili priliku da podsjete kako je Vigdis skupa sa svojom prevoditeljicom na engleski, Charlotte Barslund, ove godine bila nominirana za nagradu International Booker. Već sama nominacija velika je čas za svaku autoricu ili autora te premda je trenutno posvećena pisanju svog novog romana, divan osjećaj i dalje traje.
Ležerniji uvod zamijenile su teže teme kada se fokus usmjerio prema romanu "Je li majka umrla?", koji sadrži i neke autobiografske elemente, a progovara o raskidu i neuspješnom pokušaju zacjeljenja odnosa između majke i kćeri. Odgovarajući na naslovno pitanje romana, Vigdis je rekla kako je majka u životu svake osobe izrazito dominantna figura koja kao takva, u simboličkom smislu, nikada ne može umrijeti, to je figura koja uvijek živi u nama. Od djetetovog rođenja i prvog dojenja, majka je razlika između života i smrti. U tom smislu, potpuni raskid veze s obitelji je iznimno težak i krajnji korak, na koji se netko može odlučiti tek kada su svi odnosi do temelja razrušeni.
Na pisanje tog romana Hjorth se nije odlučila zato što je mislila da je to njezino specifično, jedinstveno iskustvo, već upravo stoga što je sigurna da takvih obitelji ima dosta – gotovo svatko ima nekog ujaka ili tetu koji nisu prisutni na obiteljskim druženjima i o kojima se baš i ne priča. U ovom romanu ona je nastojala shvatiti i stranu priče tih ljudi.
U Norveškoj postoji izreka da kada netko naslijedi problem od majke i ne zna što će s njim, onda ga prenese svom djetetu. Upravo se o tome radi u romanu "Je li majka umrla?". Ne znamo i ne razumijemo uvijek razloge nekih postupaka naših roditelja, koliko god nam se grozni činili - a nekad nesumnjivo jesu – ne pitamo se koji je uzrok tuđeg ponašanja kada i mi sami patimo i loše nam je. Ali baš zato treba razgovarati, to je jedini način da tu bol iskoristimo da iskoračimo kao osobe.
U njenom osobnom slučaju, njezina je majka imala nesretno djetinjstvo i mladost. Žene su tijekom 50-ih i 60-ih godina bile svedene na ulogu kućanice što je zasigurno rađalo mnoge frustracije, koje su se nerijetko manifestirale i kao više ili manje prikrivena zavist spram slobode njihovih kćeri. Ipak, da su imale priliku razgovarati o tome, možda bi došlo do razumijevanja i pomirenja.
Potrebna je pritom i znatna hrabrost djeteta da unatoč svemu slijedi svoj put. Čak i u društvu izraženih individualnih sloboda kakvo je norveško, mnogi se prilagođavaju željama i očekivanjima svojih roditelja, ne mogu se otrgnuti njihovu utjecaju. Boje se da će im roditelji štogod zamjeriti, osjećaju dužnost i strahuju da se roditelji njima neće ponositi. To ponekad ide do apsurdnih razmjera, pa se ustručavaju svojih starih roditelja i kad su staračkom domu, ne usuđuju im se reći da su se, primjerice, razveli i da imaju novog partnera.
Sanja je istaknula kako u romanu ima i zabavnih dijelova, da prema svom kraju on postaje humorni triler unatoč teškoj temi. Hjorth se složila s tom ocjenom i nadovezala se da je humor veoma važan, pogotovo danas kada postoji raskorak između onoga što želimo i trebamo te onoga što nam se zapravo događa. Ljubav je osjećaj koji najviše trebamo, toliko da ga ponekad gotovo želimo iznuditi – i sama je bila u toj poziciji, i uvijek je ispadala smiješna, ranjiva, pomalo tragična kad god je na silu tražila ljubav. Ali ljubav nam je potrebna, u svakom slučaju.
Nakon toga Sanja i Vigdis dotakle su se autobiografskih elemenata u oba na hrvatski prevedena romana. Hjorth je rekla da je njezina proza ljudima oduvijek bila zanimljiva jer je sadržavala autobiografske elemente, ali roman je oduvijek bio blizak stvarnosti, čak se u pojedinim razdobljima i određenim vrstama romana potencirala iluzija autentičnosti, izvornosti teksta. S druge strane, ima autora poput Strindberga, koji je svojim protivnicima u stvarnom životu poručivao da se vide u njegovim romanima. Književnost prerađuje stvarnost na razne načine, niti jedan autor doslovno ne prenosi svoja iskustva, ali ona utječu i ulaze u tekst na neizravne načine. Obitelj Hjorth protivila se načinu na koji je prikazana u "Nasljedstvu", ali upravo kroz taj demantij su neizravno priznali da se radi o njima, jer su se sami prepoznali.
Razgovor je zatim skrenuo ka spisateljskim postupcima i tehnikama kojima se Vigdis koristi prilikom pisanja, te je otkrila da su za nju romani mjesta istraživanja moralnih dilema. Kroz njih kao autorica dolazi do objašnjenja i odgovora, shvaća onu drugu stranu. Pisanje je način da se pisac i sam promijeni. Ipak, to nije jedina uloga književnosti, vrlo je važno susresti se s tuđim iskustvima, shvatiti ih i razumjeti, a ponekad i prepoznati kao naša vlastita. Na Vigdis su, još dok je bila dijete, takav efekt imala djela danske autorice Tove Ditlevsen. A svako bar donekle ostaje i čuva to dijete čitav svoj život.
Sanja se dotaknula odnosa prema prirodi, kao svojevrsnom ljekovitom kontrapunktu boli koju zadaje čovjek, na što se Vigdis nadovezala rekavši kako vjeruje da je kroz prirodu moguće doživjeti da je čovjek više od sebe samog, da je dio nečeg većeg.
Majka njezine protagonistice nikada nije imala taj luksuz, već je bila svedena na ulogu kućanice i majke. Vigdis je istaknula da je nedavno bila na izložbi te je jedan od izložaka bila snimka kućanice koja je izvodila agresivne pokrete koristeći kućanski pribor kao oružje, čime se nastojalo pokazati koliko ta potlačenost može izazvati revolt i bijes. Ibsenove najpoznatije drame, Nora i Hedda Gabler, upravo su prikazi obitelji uništenih zbog potlačenosti žene.
Sanja je upitala mogu li se njezina djela stoga čitati u feminističkom ključu, s čim se Vigdis složila te nadodala da u patrijarhalnom društvu mnogi muškarci imaju sličan odnos s očevima. To su frustracije koje dijelimo neovisno o rodu i zato možemo međusobno prepoznati i razumjeti naša iskustva.
Razgovor je završio ležernijim pitanjem, o tome koliko se autorici svidio Zagreb, na što se ona prisjetila prvog puta kada ga je posjetila. Bilo je to nakon što je prekinula s partnerom koji ju je prevario, a jedna prijateljica joj je savjetovala da je Zagreb savršen grad za ublažiti prekide. Poslušala ju je i savjet se pokazao točnim, upalio je te joj se Zagreb od tada sviđa, a ni ovaj posjet nije pokvario dojam.