Napola hindus, napola musliman, pravim imenom Armitage Ranjit Dakkar. Čudak i osamljenik koji živi na podmornici Nautilus - fantastičnom čudu tehnike, proizvodu njegova znanstvenog genija - na kojoj ima bogatu biblioteku, u kojoj svakodnevno uživa. Naravno, tu je i njegova posada, ali je Nemo na Nautilusu postigao nešto što neće poći za rukom nijednome kasnijem graditelju podmornica, ni puno stoljeće nakon smrti Julesa Vernea: da, uz veliku podmorničku knjižnicu, čovjek na tom plovilu može živjeti kao introvert i da u svakom trenutku može na nešto baciti pogled, nečemu posvetiti svoju pažnju, a da se ne sretne s drugim očima, da se s drugim čovjekom ne očeše ramenima. Ta unutrašnja prostranost Nautilusa, fizička i metafizička, najveće je čudo fantastike u romanu “20.000 milja pod morem”, veće i fascinantnije od svih Verneovih tehničkih i tehnoloških maštarija. To je ono što je osmogodišnjeg čitatelja privuklo kapetanu Nemu, osvojilo ga i zatravilo dok je u kasnu zimu i rano proljeće 1974. bolovao od šarlaha.
Nema je mučila savjest - odgovornost za smrt svojih mornara, za nešto što nije uradio, a mogao je - nosio je sa sobom neku tragičnu obiteljsku tajnu, gubitak kraljevstva, jer Nemo je prinčevskog podrijetla, koja ga je odalečila od svijeta. Usto, on je gnjevan na Britance, koji su, može se pretpostaviti, uništili njegovo kraljevstvo, bori se, tu pod morem, protiv njihovih osvajačkih težnji, ali je protivan i svakome drugom imperijalizmu. Njegov tvorac Jules Verne u tome je dijete svoga vijeka. Njegova stremljenja su, barem u ovome romanu, socijalistička i emancipatorska.
S Nautilusom Nemo pronalazi brodove s potonulim blagom, sakuplja zlato i umjetnine, razotkriva davno potonule tajne, a usput tehnološki unapređuje svoje plovilo. Rijetko izlazi na površinu, a još rjeđe pristaje. Obično uz ledene obale Južnoga pola ili uz nenaseljene otoke. Neurotičan je u svojim nastojanjima da se nikada ne sretne s onima iz svijeta nad morem. Beskrajan je njegov prezir prema onome što je ostavio gore prije nego što je uronio.
Ime Nemo - ili Nitko - preuzeo je od Odiseja, koji se tako predstavio kiklopu Polifemu. Ali čitatelj će toga postati svjestan dvadesetak godina nakon šarlaha. Tada će mu se, dok nad jednom drugom knjigom bude mislio o Nemu - koji mu dugo nije na um pao - na drukčiji način rastvoriti roman “20.000 milja pod morem”, ali neće ni pokušati da ga nanovo čita. U međuvremenu je, naime, izgubio onu vrstu djetinjeg dara, širinu mašte i naivne znatiželje koji su mu omogućavali da uživa u Julesu Verneu. Sad zna da je tada čitao Odiseju u novoj redakciji i interpretaciji, ali za usporedbu dvije Odiseje, Homerove i Verneove, bilo bi mu potrebnu da istovremeno bude i onaj čitatelj koji je imao osam godina i bio je vičan i otvoren prema jednome tekstu, i ovaj čitatelj, desetljećima stariji, koji je iz godine u godinu sve vičniji drugome tekstu. A nemoguće je biti i jedno i drugo, i nemoguće je jednako dobro poznavati Odiseja i kapetana Nema. Pritom, poznavanje u knjigama, kao ni u životu, nije tehnička, nego je uvijek emocionalna stvar. Prijateljstvo, ono živo kao i ono imaginarno, uvijek se uspostavlja na ravnoj nozi.