Postoje knjige za koje zna jako malo ljudi, iako se bave zanimljivim temama, i još su dobro napisane. Među takve spada i "Tijelo kao dokaz" Nede Kovačić o medicinsko-sudskim postupcima u starom Dubrovniku, stoljećima jednom od najbogatijih gradova u Europi.
Veliko vijeće Dubrovačke Republike 27. srpnja 1377. donijelo je odluku kojom je prvi put u svijetu uvedena karantena kao mjera zaštite od unošenja i širenja zaraznih bolesti, a 1390. ustanovljena je stalna protuepidemijska služba imenovanjem komunalnih službenika koji su trebali brinuti o primjeni zdravstvenih uredaba. Godine 1306. prvi put se spominje leprozorij pred istočnim gradskim vratima, a 1347. donesena je odluka o osnivanju hospitala Domus Christi, skloništa za siromašne, koje je nakon 1540. pregrađeno i pretvoreno u prvu javnu državnu bolnicu sa stalnom liječničkom službom.
Bogata Dubrovačka Republika je već od 14. stoljeća, a posebno u 15. i 16. stoljeću, bila u mogućnosti izdvajati velike svote za plaće komunalnih liječnika, fizika i kirurga. Plaće kirurga kretale su se oko 200 dukata godišnje, a fizika i dvostruko više, dok je, za usporedbu, godišnja plaća kancelara iznosila 50 dukata. Privučeni dobrom plaćom, često su izvrsni liječnici Italije, ali i iz Španjolske i Grčke, dolazili u Dubrovnik.
Kontrola nasilja
Ali, osim o zdravlju, dubrovačke su se vlasti brinule o sigurnosti građana provodeći kontrolu nasilja. Obveza prijavljivanja ranjavanja i sumnjive smrti, kao i vještačenje u sudskim postupcima bili su dio ugovorne obveze komunalnih liječnika već od 14. stoljeća. Tako su u rujnu 1422. u postupku u kojem knez istražuje ranjavanje Radaka, "čovjeka" (homo) Ivana Caboge, tri svjedoka izjavila da je Đivko (Giuchus) udario Radaka kamenom u glavu i opisuju ozljedu kao “ranu i obilno krvarenje” (cicatrice et sanguinis effusione). Liječnik Tommaso iz Ancone izvještava kneza samo da je "rečeni ranjenik izvan smrtne opasnosti od te rane", pa Đivko treba platiti kaznu od 12 perpera, što je kazna propisana Statutom za udarac kamenom koji je izazvao krvarenje. Ima i zabavnih opisa. Da su liječnici također vodili računa o pravičnoj presudi, svjedoči zabilježba u postupku pokrenutom 3. veljače 1424. godine prijavom da je ranjen u glavu Ljubisav Jagodić. Dana 11. veljače zapisano je da su knez i suci “dobili informaciju od liječnika u dubrovačkoj službi” (habita informatione a medicis salariatis Ragusii) da se ozlijeđeni Ljubisav “odbija liječiti i pije vino što su mu liječnici zabranili, a k tome i izlazi na trg, pa neka bude rečeno da ako kojim slučajem umre, to će biti ne zbog posljedica rane, već vlastitom krivnjom jer se ne čuva”.
Kao i u drugim dijelovima tadašnje Europe, u dalmatinskim gradovima i Dubrovniku kirurgijom su se u početku bavili brijači uz svoje brijačke poslove. Nazivali su ih barberius, barbatonsor, no ponekad uz njihovo ime stoji barberius et chirurgus, pa čak i barberius et medicus, a nelojalna konkurencija bili su neprijavljeni brijači iz Italije (Bari, Napulj, Venecija). Brijačku radnju nazivali su apotheca, statio ili botega, a uz brijanje i šišanje, bila je mjesto medicinske pomoći u zbrinjavanju rana i drugih sitnijih kirurških zahvata, posebice puštanja krvi i vađenja zuba. Oprema brijačke radnje sastojala se od klupa, stolica, šalica i mangale, a od pribora se, uz britvu i škare, spominju zavoji, rupci, rote, lancete za puštanje krvi i kupice. Za razliku od brijača, kirurzi su zbrinjavali rane, puštali krv, namještali iščašenja i lomove kostiju, otvarali apscese, vršili trepanacije, za vrijeme kužnih epidemija incizirali su bubone, pomagali kod porođaja, a liječili su i sifilis. Područje djelovanja liječnika fizika odgovara današnjoj internoj medicini. Dužnost im je bila pregledati bolesnika, postaviti dijagnozu i prepisati lijekove.
Kazna veslanja
Nije baš sve bilo u skladu s današnjom medicinom. Recimo, u slučaju ubojstva očevid je završavao “obrednim dijelom” u kojem bi suci, ili kancelar ako oni nisu bili prisutni, tri puta umrloga pitali tko ga je ubio. Nakon izostanka odgovora kancelar bi konstatirao da je nastupila smrt. Stvarno uhvaćenim kriminalcima nije se dobro pisalo. Katkad bi bili pogubljeni, a ponekad, kao što je 30. prosinca 1719. počinitelj Antun Ivanov Ban osuđen na kaznu veslanja na galiji u trajanju od tri godine, a imao je sreću jer su suci uvažili mišljenje vještaka i slučaj okvalificirali kao teško ranjavanje, a ne ubojstvo.
Kirurzi i brijači su često pomagali i tamošnjem pravosuđu. U bolnici je čak 43 dana boravila Frana, žena Krista Tonkovog iz Čelopeka u Župi dubrovačkoj. Iz privatne tužbe od 18. ožujka 1751. razabire se da ju je napao kamenjem i istukao šakama i nogama Ilija Marinov Beusan iz istog mjesta, a kirurg Cattafio potvrđuje da se ozlijeđena Frana nalazi u bolnici zbog kontuzija po cijelom tijelu, no da ozljede nisu opasne po život. Presudom od 28. svibnja počinitelj je bio dužan platiti Frani za troškove liječenja i izgubljene dnevnice 2 dukata i 20 groša. A 28. travnja 1712. Mato Lukin Kortezija iz Popovića tuži Stjepana Divizića iz Vinogradaca u Konavlima da ga je fizički napao i slomio mu desnu ruku. Brijač Ivan potvrđuje postojanje navedene ozljede i procjenjuje nesposobnost za rad u trajanju od pola godine. Presudom od 31. ožujka 1713. Divizić treba Korteziji platiti troškove liječenja i dnevnice za šest mjeseci, koliko je trajala nesposobnost za rad.
Modernim jezikom, ovo je knjiga o CSI-u u nekadašnjem Dubrovniku, napisana tako da odlično oslikava tadašnje običaje i živote.