Posveta je to vremenu kad su ljudi uglavnom bili pristojni, ljubazni, brinuli jedni o drugima, susjedi se pazili i družili, pomagali si i kad se pomoć nije tražila. Djecu je odgajala cijela porodica, a ne samo nukleusna obitelj, kao i ulica koja ih je krotila, učila socijalizaciji, kompromisu. Znao se red, postojao je sram. Imao si druga s kojim si dijelio djetinje tajne. Posveta je to onim poslijeratnim generacijama u kojima su bake i djedovi podizali unučad, dok su se mladi školovali i tražili bolji posao u tvornicama kojih je bilo sijaset. Naposljetku bi od neke tvornice dobili moderan stan u novogradnji i obitelj bi se osamostalila. Posveta je to malim mjestima u kojima su, navodno, svi sve o drugima znali, ali se o tome šaptalo u svoja četiri zida. Onima "crvljiva srca" okretala su se leđa. Strasti su bile skrivene, patnje trpljene, radosti dijeljene.
No, dobro, malo pretjerujem, u duhu teksta, zavedena riječima kao nekog davnog ljepoduha koji besjedi tamnim baritonom iz zlatnog doba radija. Osim o sjećanju, i njegovoj varljivosti, ipak je riječ i o krimiću. Da bi rasvijetlio samoubojstvo žene iz 1988, junak kreće u potragu za njezinim tragovima u rodnu mu Banjaluku, a samo zato što je na ulici u Puli, gdje obojica žive, susreo nekadašnjeg sugrađanina Antuna Blaževića. Taj je pak nakon trideset godina spektakularno priznao da je ubio Anju Bakul. Kako to biva: kad tražiš druge, nađeš sebe – tako je i junak "pronašao" negdašnjeg dječaka sa svim strahovima i nadanjima; povijest cijele svoje svojte u tom bosanskom kraju u kojem nikad mira nije bilo; komšiluk koji je imao ulogu društvene zajednice; običaje koji su izumrli zajedno s onima pokopanima na otužnom groblju. Sustigli su ga njegovi mrtvi zbog kojih je u njemu "ostala gorčina da su mi dvoje najbližih pokopani onako kako nisu živjeli [vjerski obred, op. a.]. Sahrane nam otimaju sliku o bližnjima i od nečeg duboko intimnog čine društveni događaj."
Samoubojstvo
Alagić ispisuje zeru nostalgičnu, ali ne i nerealističnu (usporedi npr. opis ponašanja milicije) sliku jugoslavenske svakodnevnice u malim mjestima 1970-ih i 80-ih, s naglaskom na odnose među ljudima, njihove težnje za boljim standardom, s podrobnom slikom sazrijevanja dječaka koji je bio osjetljiv, iznadprosječno pametan, velike emocionalne inteligencije, iznimno privržen djedu i baki, njihovu načinu života.
To "izgubljeno vrijeme" isprepliće se u cik-cak pripovijedanju s potragom za onima koji su poznavali Anju Bakul. Pronalazi nesretnika koji ju je izvukao na obalu Vrbasa, pa postade prvi osumnjičeni. Okrutno su ga mlatili, naročito jedan milicajac, toliko da su mu zauvijek uništili život: "… tukli su ga i zato što je utopljenica ličila na Raifovu ženu Eminu, tukli su ga zbog nervoze, gladi, žeđi i neispavanosti, zbog male plaće i dugih listi čekanja na stan, tukli su ga zbog vlastite prijeke naravi i jer je bio pijan, mlad i jak, a ponajviše su ga tukli jer su se, tukući ga, uvjerili da je kriv." Patolog, koji je presudio da je riječ o suicidu, jasno se sjeća slučaja i ima bilješke. Ide tragač redom, nađe prijateljice koje su se udaljile od Anje: "Nosila je u sebi nešto što je bilo moje, što je bilo od svih nas, nešto što smo osjećali da nam nedostaje, ali nikad nismo u potpunosti shvatili šta je to. Kasnije se sve razvodnilo i omogućilo mi da njezin odlazak prođe mimo mene." Zacijelo, bila je odveć drukčija, nemirna duha, na svoju ruku, velikih snova ta Anja Bakul. U takvom gradu "kad ostaneš skroz sam", shvatiš "da nema ti druge nego izuti cipele i pustiti se niz Vrbas".
Staromodnost
Uporan istraživač saznat će za razne Anjine ljubavnike, duševnu nestabilnost i glumački dar. Koješta je ostalo skriveno u tom malom mjestu "velike radoznalosti". Obilježila je svakog tko joj se približio, ali tjeskobila je odveć da bi, tako krhka i bez ičije podrške, preživjela.
Već je i u prethodna tri romana (Osvetinje, 2016, Stogodišnje djetinjstvo, 2017, Tuneli, 2019) Amir Alagić (1977) pokazao da ima veliki pripovjedački talent. Zapravo je prije riječ o potencijalu jer uvijek je bilo: ili manjkavosti (strukture) ili viškova (praznih lijepih rečenica). Usprkos tome bolji je pripovjedač od mnogih koji slove za domaće književne zvijezde.
No, kao da je previše čitao stare realiste i naturaliste pa ima nečeg staromodnog u tom pripovijedanju, prizvuka starine što danas ne mora biti široko dopadljivo. Kao i prije, i u ovom romanu, uza sve pohvale, ne mogu se zanemariti slabosti. Za početak neuvjerljiva je motivacija potrage za Anjom Bakul – jer, štono bi se reklo, nije mu ni rod ni pomoz bog. Puka radoznalost nije dovoljna za iscrpnu istragu o životu davno preminule žene. Jednako tako završetak te priče nije utemeljen u liku koji joj je bio ljubavnik i lažnim priznanjem privukao pozornost. To možda jest opora kritika, pa i ismijavanje suvremene umjetnosti, ali pada mu psihološki portret muškarca, Antuna Blažekovića, iz kategorije "koji kraj radoznale i pričljive većine prođu neprimijećeno".
Posljednja tri poglavlja u kojima "život je pretvoren u kakvu istočnjačku alegoriju, a sunce dugačkog ljetnog dana već je davno u padu", i "plavet neba već je izblijedjela", trebalo je sažeti u jedno, bez navedenih i sličnih rečenica. Da, Alagić umije napisati naoko zavodljive rečenice, ali neumjerenost vodi u kič i patetiku. I onda mu potaraca pripovjedački čar i lakoću.