Darka Macana, kako to kaže jedna uvriježena fraza, doista ne treba posebno predstavljati. Već i samo nabrajanje svega što je u svojoj plodnoj i dugogodišnjoj karijeri napravio u području hrvatskog stripa bez problema bi popunilo retkarinu ovoga teksta. Dodamo li tome spisateljsku, scenarističku, uredničku i “pokretačku” djelatnost u književnom žanru koji ima svoju brojnu i vjernu publiku, onome SF-a, kao i nekoliko knjiga za djecu (među kojima je moj osobni favorit ona lucidnog naslova “Knjige lažu”), književne nagrade poput Grigora Viteza ili SFERE, jasno je kako je riječ o jednoj doista iznimnoj i svestranoj umjetničkoj karijeri.
Zbirka “Koridor”, treća pripovjedna Macanova zbirka, pojavljuje se u biblioteci koja nije žanrovski obilježena i ograničena SF-om, što joj daje i neke nove konotacije, pa i otvara puno šire polje recepcije od onoga koje, na žalost, često ostaje unutar zatvorenog kruga poklonika toga žanra. Napominjem to stoga što mi se čini kako je SF u Hrvatskoj doista svojevrsna paralelna stvarnost koja živi buran život, sa svojim bibliotekama, nagradama, popularnim piscima, ne brinući previše zbog zatvorenosti u vlastiti svijet. Stoga i ne čudi opaska na koricama nove Macanove knjige koja govori kako će ove priče rado čitati i oni koji ne vole fantastiku, što zvuči čak i pomalo zločesto, ali je zapravo vrlo istinito. “Koridor” je, naime, zbirka priča u kojima se Macan iskazuje kao iznimno vješt pripovjedač, koji pripovijeda s lakoćom, bez obzira bila tema njegovih priča “seksualna revolucija” nakon otkrića lijeka protiv aidsa ili pak lov na hurije.
Zanatska strana Macanu doista nije nikakav problem, svih devet priča u kojima se fantastika pojavljuje u vrlo različitim oblicima i podžanrovima, u rasponu od kafkijanske alegorije do čistog SF-a, ispričano je bez ikakvih grešaka, posve minimalistički kada je to potrebno ili zasićeno detaljima i obratima kada baš tako treba. Čak i kada se priče baziraju na tipičnim motivima SF-a, koje ili volite ili ne volite - to smo nadam se razjasnili, one su nadograđene nekim detaljem, nekim zrncem filozofičnosti, nekom neočekivanom duhovitošću (na kojima Macan zapravo inzistira i kad nikome od likova nije do smijeha i to funkcionira jako dobro) što ih čini posebnima i drukčijima od onoga što podrazumijevamo pod čistim žanrom.
No, kako bih sada konačno trebala otkriti što doista mislim i o žanru i o Macanu kao piscu, reći ću da je za mene “Koridor” zbirka podijeljena na dvije cjeline; u jednoj se nalaze one priče u kojima sam doista istinski uživala, a tu prije svega mislim na naslovni “Koridor”, a u drugoj one u kojima mi se koncentracija pomalo gubila jer jednostavno nisam od hurija, hibernata ili hajduka u svemirskim dubinama, što dakako ne znači da su one loše.
No, priča “Koridor” jedna je od snažnijih koje sam pročitala na temu besmisla rata i doista je antologijski primjerak uspješnog spoja kafkijanske atmosfere, alegorijske fantastike i priče o ratu kao univerzalnom pojmu plodnog tla za ljudske strahove, tjeskobe i besmislenosti djelovanja prema zadanim pravilima koja graniče s potpunim apsurdom. Šesnaestogodišnji mladić dolazi na svoju poziciju čuvara vrata iza kojih se nalazi neprijatelj, svjestan kako će to potrajati godinama i kako će napredovati samo u slučaju da ne ispali ni metka i ne izazove uzbunu.
Svijest o nepoznatome od kojeg ga dijele samo vrata (za koja, usput, postoji ključ), zvukovi, glasovi i minimalistička komunikacija stvaraju napetu atmosferu u kojoj nema sukoba u pravom smislu riječi, što otvara brojna pitanja, od kojih mnoga neće nikada biti postavljena, a kamoli odgovorena. Priča o ratnom sukobu (posve nedefiniranom) usmjerena je u pravcu ispisivanja ljudske usamljenosti, apsurdnih zidova postavljenih između pojedinaca i zarobljenosti unutar njih, koji ipak ne mogu zarobiti i primarne ljudske emocije koje se pojavljuju i u takvom, apsurdno izoliranom stanju.
Priča “Dvorište okupano suncem”, koja ima svoje dvije verzije, mušku i žensku, također, s primarno fantastičnim motivom sunca koje neprestano sija kao posljedica jednog davnog zločina i smrti, funkcionira na sličan način i propituje pitanja krivnje, kazne, odgovornosti, suučesništva, ali i smrti uz koju čovjek uvijek želi vezati tajanstvenost, čak i kada je ona do kraja rasvijetljena vječnom sunčanom svjetlošću.
