KNJIGA S. FELDMANA

Kraj muške prevlasti jedina je još nada da se odgodi propast svijeta

 Vjekoslav Skledar/CROPIX
Feldman smatra kako nikada u povijesti nije postojala prevlast žena, već je i to još jedna velika muška podvala

ArTresor naklada objavila je, u svega petsto primjeraka, dragocjenu, prosvjetiteljsku knjigu dr. Stanislava Feldmana “Sudbina Evinih kćeri - ženska povijest patrijarhata”. Feldman je znanstveno utemeljeno i slikovito u tristotinjak stranica sažeo sveselu pa neveselu povijest žensko-muških odnosa od osvita naše vrste prije sto tisuća godina do danas, uz još dalji pogled u povijest humanoida te s finalnom projekcijom budućnosti naše vrste.

Stanislav Feldman duboko je u devetom desetljeću života. Rođen je 1927. u Ljubljani, na Medicinskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je još 1953. Specijalist je neuropsihijatrije i psihoterapije. Od 1967. do 1985. živio je u Švicarskoj, radeći u psihijatrijskoj klinici, potom u jednoj moćnoj farmaceutskoj tvrtki, a zatim je otvorio vlastitu psihijatrijsku i psihoterapijsku ordinaciju.

Knjiga o ljubavi

2007. objavio je knjigu o ljubavnim odnosima “Ljubav na drugi pogled”, koja predstavlja nekovrstan uvod u ovo mnogo opsežnije i ambicioznije djelo. U toj svojoj prvoj knjižici on potanko rastvara mit o romantičnoj ljubavi, te je prikazuje kao često opasnu, narcisoidnu zabludu pomalo izniklu iz tkiva već okoštalog patrijarhata, u razdoblju od trubadura do Youtubea.

Sad pak Feldman daje cjelokupnu sliku razvoja žensko-muških odnosa. Njegova je metoda dijalektička, ali ne i marksistička. Povijest ljudskoga roda odmjerava po Englesovoj shemi, iznesenoj u glasovitom djelu iz 1884. “Porijeklo porodice, privatnog vlasništva i države”, osmišljenom na temelju spoznaja do kojih su došli prethodni istraživači, prije svega slavni američki antropolog Lewis H. Morgan u svom djelu iz 1877. “Ancient Society”. No, iako je u osnovi prihvaća, on osnovnu teoriju i revidira. Prije svega prvi sustavno uvodi na domaće tržište ideja pojam matrizma, kao uređenja koje je u razvoju ljudske vrste prethodilo patrijarhatu. Feldman, naime, dokazuje kako nikad u povijesti nije postojao nekakav matrijarhat, u smislu prevlasti žena. Pokazuje kako je ta teza zapravo patrijarhalno kukavičje jaje, projekcija aktualne prevlasti muškaraca kao valjda reakcije na tobožnju prvotnu prevlast žena. U matrizmu, razdoblju ravnopravnosti za oba spola, što je trajalo sve do prije koju tisuću godina, podjela rada bila je drugačija, a budući da nije bilo privatnog vlasništva, nije bilo ni natjecanja u stjecanju.

Sve dok prije oko 4 tisuće godina ljudi nisu pripitomili životinje, nisu shvaćali ulogu spolnoga čina u začeću, pa je žena bila promatrana kao Velika Majka, a rađanje kao njezino čudotvorno svojstvo.

Otkako su muškarci shvatili da i oni sudjeluju u začeću, nastojali su nazore preokrenuti, ustvrdivši da oni stvaraju nova bića a da ih žene tek “nose”. Otkako se javio pojam nasljeđivanja, muškarac je nastojao porobiti ženu, prije svega seksualno ograničiti (da “osigura” podrijetlo svoga sina nasljednika), a zatim i materijalno učiniti ovisnima.

Stari Grci

Kroz tisućljeća i stoljeća Feldman detaljno prati postupni rast patrijarhata, nižući uvjerljive primjere za svoje teze. U knjizi doznajete, primjerice, da je europski patrijarhat čedo indoeuropskih stepskih, stočarskih naroda, i da se najžešće utvrdio u doseljenim protogrčkim plemenima, gdje su žene na koncu postale više kao stvari, doživotno zatvorene u stražnjem dijelu kuće… Toliko su ih stari Grci stali prezirati da su seksualne odnose iz užitka prakticirali s dječacima (jer su ipak ženskoliki)… Prepričava povijest kao povijest užasa za žene, od genitalnog sakaćenja (i danas aktualnog), do spaljivanja na lomači kao vještica i suvremenih ubojstava što ih svakodnevno pratimo u crnim kronikama.

Monoteističke religije

Feldman konzultira raznorodnu literaturu, većinom napisanu od sedamdesetih godina prošloga stoljeća pa do prvoga desetljeća ovoga, s područja antropologije, biologije, povijesti, lingvistike, arheologije, filozofije, psihijatrije, psihologije, e da bi pokazao kako je ljudski rod od prvobitnog stanja ravnopravnosti dospio do tlačenja žena kao osnovnog civilizacijskog mehanizma. No, predviđa i krah patrijarhata, kao zapravo jedinu nadu da ljudski rod na dulje vrijeme odgodi proces samouništenja.

Knjiga je podijeljena u osam poglavlja: Matrizam ili vječni patrijarhat, Mit o patrijarhatu i neolitska revolucija, Poraz matrizma, Put do ravnopravnosti, Patrijarhat i religija, Buđenje sasmosvijesti, Psihopatologija patrijarhata i Zaključak na kraju puta.

Kao glavnog čuvara patrijahata Feldman navodi monoteističke religije, čiji devastirajući program žene tisućljećima predstavlja kao manje vrijedne. Koliko god akribije unosio u tekst, Feldman sigurnost u iznošenju teza temelji ipak prije svega na svojoj dugogodišnjoj liječničkoj praksi. U potresnom poglavlju Psihopatologija patrijarhata, iznosi životne sudbine brojnih svojih pacijentica, koje su u zagrljaju muške dominacije izgubile životni smisao. Nije nesklon i cinizmu, osobito ako je posrijedi kakav podatak na štetu muškaraca. Primjerice, to da imaju manji mozak. Patrijarhat, ukratko, drži žene u ropstvu, seksualnom i ekonomskom, i kapitalizam ga podupire, pa zapadni svijet, koji se diči napretkom, danas izgleda ovako: “Unutar klasa modernog društva na Zapadu život kao da je postao besciljan i uniforman. Svi žive jednako ili barem slično, pojedinci nalikuju jedan drugome. Žene i muškarci, stari i mladi, ništa ne očekuju, a imaju iste banalne interese, potpuno otuđeni jedni od drugih.”

Iznosi i kritiku suvremenog feminizma, kao i patrijarhalne podvale. Raspravlja zašto feministice griješe kad prihvaćaju muški princip natjecanja u muškim stvarima…

Kategorije prema reakciji na patrijahat

Žene u našem današnjem, još uvijek duboko podijeljenom društvu, na temelju svoje višedesetljetne psihijatrijske i psihoanalitičke prakse, Feldman je podijelio u četiri kategorije prema reakciji na patrijarhalne uvjete života:

- javne, aktivne buntovnice

- prikrivene, pasivne buntovnice

- usamljene, prividno slobodne žene

- prilagođene pokorne žene

Drugačije nasljeđivanje prezimena

Feldman izlaz iz patrijarhata vidi u formiranju novoga društvenoga sustava koji naziva ambiarhatom, pravednim uređenjem, čija je jedna od simboličkih i praktičnih manifestacija drugačije nasljeđivanje prezimena: “Moglo bi se zakonski odrediti da oba bračna partnera moraju imati oba prezimena, naravno zbog praktičnih razloga dogovorili bi se čije će biti prvo. Muška djeca bi otpočetka nosila prezime oca, a ženska majke.”

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
18. travanj 2024 02:30