StoryEditor
VLADIMIR VISOCKI

Kremlj ga nije volio, nisu mu izdavali knjige ni ploče, ali bio je i ostao najpopularniji Rus

Izlazak izabranih pjesama sovjetskog karizmatika, u prepjevu Luka Paljetka, jedan je od većih ovogodišnjih prevodilačkih pothvata
Vladimir Visocki
 Wikipedia

Ovih je dana Školska knjiga objavila knjigu poezije Vladimira Visockog “Moj cilj - horizont” u prijevodu Luka Paljetka. To je prvi put da je Visocki, pjesnik od posebnog značaja Rusima, preveden na hrvatski.

Visocki, kantautor i glumac, u Sovjetskom je Savezu imao na milijune obožavatelja, od njega je i oko njega, dijelom zbog njegova talenta, dijelom zbog otpora sovjetskih vlasti prema njemu, stvoren kult. U Rusiji je Visocki i danas, četrdeset godina nakon smrti, puno čitan i slušan. Kad je prije desetak godina rađena anketa o najvažnijim Rusima 20. stoljeća, Visocki se našao na drugom mjestu, odmah iza Jurija Gagarina.

Dvojezično izdanje

Natalija Vorobjova Hržić, ruska glumica i pjesnikinja koja desetljećima živi u Zagrebu, napravila je izbor pjesama za prvo hrvatsko izdanje Visockog, među gotovo sedam stotina koje je ostavio izabrala je pedeset i jednu. “Moj cilj - horizont” napravljen je kao dvojezično izdanje, uz ruski original stoji hrvatski prijevod. Govoreći čime se vodila pri izboru pjesama, Vorobjova Hržić kaže: “Kao prvo, htjela sam izabrati kultne pjesme, bitne za njegov čitav opus. Njegove pjesme za ruskog su čitatelja kristalno jasne, bliske, lako shvatljive, ali kad sam počela birati, razmišljajući o tome kako će se osjećati prevoditelj za prijevoda na hrvatski, shvatila sam da je pred prevoditeljem jako težak posao. Jer, Visocki koji je za ruskog čitatelja tako jasan, na neki način kao da je kodiran za čitatelja stranca. Trebalo je razbiti taj ‘kod’, približiti Visockog hrvatskom čitatelju. Luko je to napravio maestralno. Jer, može se prevesti, sačuvati muziku jezika, pogotovo ako je prevoditelj iskusan i zna jezik, ali prenijeti taj bol, kad vas lupi u pleksus, to mogu samo rijetki. Paljetak je to mogao. Sačuvao je energiju, emociju Visockog”.

image
Luko Paljetak i Natalija Vorobjova Hržić
Neja Markicevic/CROPIX

Luko Paljetak ističe da je Visocki bio specifičan autor specifičnog vremena: “On nije ‘samo’ pisao, on je i skladao, pjevao, svirao svoje pjesme, a bio je i glumac. U njemu su se spajale različite osobine izvođačkog karaktera, sve se to odražavalo i na način na koji je prezentirao i na teme koje je birao. Bilo je to i specifično vrijeme, Rusija onoga doba, u toj poststaljinističkoj eri on je bio glas reklo bi se stanovite oporbe koja nije govorila izravno već nizom pjesničkih slika i aluzija“.

Paljetak kao jedan od primjera navodi “Lov na vukove”, pjesmu u kojoj Visocki doista i opisuje lov na vukove, lovce koji čekaju životinje, “ali, kad to sve zajedno shvatimo kao metaforu, ta pjesma dobiva drugačije, političke konotacije. Pa, kad je se prevodi i to sve treba imati na umu, nije dovoljno samo prenijeti smisao stihova. Njegov je jezik standardni ruski, ali ima tu i moskovskog slenga, riječi koje je Visocki sam izmislio ili im je dao novo značenje, pa ih tako treba i shvatiti”.

Zbirku otvara poznata pjesma “Moj Hamlet”.

Što stoji iza pjesme

“To je, s jedne strane, njegova analiza Shakespeareova Hamleta, kojega je on u kazalištu sjajno igrao, i to ne jedanput, ali, s druge strane, ta pjesma je i neka vrsta autobiografije samog Visockog. Kroz lik Hamleta on projicira neke svoje probleme i otkriva pojedinosti vlastitog života i stava prema svijetu. Treba dobro poznavati Shakespeareovog Hamleta da bi se našlo na što Visocki aludira, a treba znati i detalje iz života Visockog i njegova položaja u ruskom društvu toga vremena da bi se sve to moglo prenijeti u hrvatski jezik”, dalje će prevoditelj, objašnjavajući da uvijek želi znati što stoji iza pjesme, kakav je čovjek piše, kakva mu je biografija, kakav je autor “u odnosu prema običnim stvarima i prema apsolutu”.

Pjesme Visockog nikada nisu jednoznačne, objašnjava Paljetak, “niti jedna nije posvećena samo jednoj temi, te svoje kritičke trenutke i poglede znao je porazmjestiti i u pjesme naoko posve drugačijega sadržaja, u neke segmente tih pjesama. U cjelini njegove poezije je i mozaik njegovih pobuna, upozorenja na nepravilnosti, nezadovoljstvo. U pjesmi gdje opjevava trenutak kada nastupa pred mikrofonom, reklo bi se da je to jednostavan prikaz pjevanja pred mikrofonom, ali u jednom času taj mikrofon postaje živo biće, guši ga, postaje posredničko sredstvo… na taj način on funkcionira. I to je publika njegova vremena savršeno razumijevala”.

Unutarnji disident

Za života Visockom nije objavljena niti jedna knjiga. Snimci pjesama, ilegalni i polulegalni, kopirali su se i raspačavali po cijelom Sovjetskom Savezu. “To su svi slušali, naravno da je slušala i vlast i oni su presnimavali i slušali ga. Na taj je način Visocki djelovao. Pri čemu je bilo jednako opasno dopustiti mu da pjeva i ne dopustiti mu da pjeva. On se neprestano kretao po toj oštroj granici, i bio je toga svjestan. Bio je neka vrsta unutarnjeg disidenta”, govori Paljetak.

Državna, sovjetska diskografska kuća koja je tad imala monopol na izdavanje ploča dugo ga nije izdavala. Unatoč tome njegova je popularnost rasla, dolaskom kasetofona u Sovjetski Savez njegova je glazba postala dostupnija, jedni od drugih su presnimavali snimke često tajnih, ilegalnih nastupa Visockog. Naposljetku mu je diskografska kuća Melodija, samo par godina prije smrti, objavila prvi album, prije toga izdano je nekoliko singlova.

Makar je od njegove smrti prošlo već četrdeset godina, grob umjetnika i dalje je, u svako doba godine, pun cvijeća.

“Ljudi dolaze i šute. Na grob Jesenjina dolaze i recitiraju njegovu poeziju, a na grobu Visockog šute. To je duboka, gotovo sakralna tišina. Nikada nitko nit pjeva niti recitira. A svi mi Rusi jako dobro znamo njegove tekstove, sjećamo se njegove glazbe. Kad ljudi stoje na grobu, ti stihovi kao da kroz glavu sami od sebe teku”, govori Natalija Vorobjova Hržić.

image
Marka Vladimir Visocki
Wikipedia

“Visocki je promijenio svijet poezije, u rusku je poeziju uveo razgovorni jezik. Počeo je poezijom razgovarati s običnim ljudima, jezikom koji je narodu blizak - drzak, otvoren, karizmatičan, energičan. Pristupao je ljudima na način koji je najbolje opisao Konstantin Stanislavski, čuveni tvorac kazališne škole, kad je kazao da glumiti treba tako da fizičkom radniku bude jasno, a akademiku interesantno. Točno tako je pisao Visocki i u tom je tajna njegove popularnosti. U toj iskrenosti, čistoći, hrabrosti, drskosti koju je dijelio sa svijetom, taj se ničega nije bojao”, dalje će Vorobjova Hržić.

Strah od 37. godine

U zbirci je i pjesma “O kobnim datumima i brojkama”, kao što je Mozart imao svoj Requiem, tako je i Visocki napisao svoj. Mučila ga je brojka 37, jer sa 37 je otišao Puškin, ali i Byron, Rimbaud. Visocki se bojao 37. godine života, konačno i nije živio puno dulje, umro je sa 42, tijela iznurena alkoholom i opijatima.

Natalija Vorobjova Hržić je u zbirku uvrstila i nekoliko njegovih pjesama o planinama.

image
Vladimir Visocki, hrvatski prijevod
Školska Knjiga

Dio pjesama o planinama je, doduše, nastao po narudžbi, za film. Ali, i sam je autor morao doći na lice mjesta, u planine o kojima pripovijeda. Visocki ih gotovo divinizira. Osjećao je planinu kao svoj oblik penjanja prema nekom imaginarnom vrhu,
“ali najljepše su one planine na koje još nitko nije došao”, kaže.

Visocki je umro u srpnju 1980., u to doba u Moskvi je bila Olimpijada. Vlasti su smrt pjesnika prešutjele, unatoč tome vijest se brzo proširila zemljom. Dva dana kasnije na ispraćaj mu je došlo, kažu procjene, oko milijun ljudi.

“Tamo je bio čitav Sovjetski Savez, došli su ljudi iz Sibira, iz srednje Azije, s Kavkaza, Dalekog istoka, da bi ispratili svoga pjesnika. Promet je bio zatvoren. Teatar na Taganjki, otkuda je krenuo lijes, i groblje gdje je pokopan su u širem centru Moskve, a vozili su ga satima, toliko je ljudi bilo. Građani su neprestano bacali cvijeće. Samo je padalo, i padalo...”, emotivno opisuje Natalija Vorobjova Hržić. 

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
29. rujan 2020 08:40