Legenda je istraživačkog novinarstva, razotkrio je pokolj u Vijetnamu, nagovarali su ga dva desetljeća da snime film o njemu

Seymour Hersh je legenda američkog istraživačkog novinarstva, pa nikakvo čudo što ga je Laura Poitras, dobitnica Oscara za dokumentarac "Citizenfour", nagovarala puna dva desetljeća da snimi film o njemu. Nije bio siguran da je pametno pustiti ljude s kamerama u svoju radnu sobu, tko zna što bi tamo mogli pronaći, možda upravo neke delikatne dokumente koje on nije stigao spremiti na vrijeme.

Hershovi roditelji preživjeli su holokaust, no svom sinu nisu nikad pričali o tome, ukoliko i da, bilo bi to u šiframa i zagonetkama, u kojima su se snalazili samo upućeni. Puno toga pobrao je od oca i majke, recimo, paničnu potrebu da prikrije tko mu je što rekao: u jednoj situaciji već je počeo brbljati pred kamerama, kad je shvatio da je i nehotice otkrio identitet važne osobe kojoj to nikako ne bi odgovaralo, a kad je tražio da se taj dio filma izbriše, redatelj nije pristao i Hersh je naprosto napustio snimanje.

David Remnick, Seymour Hersh, Laura Poitras

Michael Loccisano/getty Images/profimedia/Michael Loccisano/getty Images/profimedia

Pulitzerova nagrada

Postao je poznat kad je razotkrio istinu u pokolju u vijetnamskom selu My Laiju. Incident se zbio 1968., američka vojska je tvrdila da je upala u to mjesto i ubila 100 pripadnika Vietkonga. Hersh je tada bio nezavisni novinar i stjecajem okolnosti doznao je da u My Laiju nisu stradali vietkongovci nego najobičniji civili, čak i žene i djeca. Dugo je radio na priči, objavio ju je godinu dana kasnije, ali je pronašao dovoljno svjedoka koji su mu potvrdili što se zapravo dogodilo.

Paradoksalno, u My Laiju je stradao i jedan Amerikanac, vojnik koji nije htio pucati u nenaoružane vijetnamske seljake.

Za tu je reportažu dobio Pulitzerovu nagradu i postao poznato ime.

Sedamdesete su bile burno desetljeće, pamte se po aferi Watergate, koju su razotkrili Carl Bernstein i Bob Woodward, a zbog nje je Richard Nixon morao odstupiti s predsjedničkog položaja. Nixon je inače nazivao Hersha "kučkinim sinom" i slao mu svog povjerljivog pouzdanika Henryja Kissingera ne bi li sklopili "pakt o nenapadanju", međutim, nakon ostavke to više nije imalo smisla. Hersh nije bio nepogrešiv, tako se zaletio krajem devedesetih kad je pisao knjigu o J. F. Kennedyju i upleo ga u nepouzdane dokumente koji su se ticali Marilyn Monroe, međutim, novinar je imao dobar instinkt i odustao od tog projekta.

Puno toga može se doznati ne samo o Hershu nego i o ponašanju velikih medija u tom razdoblju. Bill Kovach, bivši urednik The New York Timesa, priznao je da je njegovim novinama bilo važno da ne srljaju s kontroverznim temama, pogotovo ne onima koje bi američku vladu prikazale u lošem svjetlu, radije bi pričekali da drugi odrade taj posao, pa bi se poslije samo priključili.

Bez odugovlačenja

Bilo je tu još svakojakih natezanja, Hersh je od svojih izvora dobio pouzdane podatke što se zbivalo u Abu Ghraibu, ali je također i doznao da CBS zna što se tamo događa, pa ih je pritisnuo da se požure s objavljivanjem tog materijala.

Ponekad nije važno biti prvi, važnije je da veliki mediji namjerno ne odugovlače s obznanivanjem tako eksplozivne teme. Ovom prigodom CBS je nakon 24 sata objavio što se događa u iračkom zatvoru i kakvu ulogu u tome ima američka vojska: Hersh je bio zadovoljan, da nije posredno priprijetio moćnoj televiziji, tko zna da li bi oni ikad objavili taj materijal, i to još na svojim udarnim vijestima.