Kada je Michael Ondaatje rekao da je Anne Carson „najuzbudljivija suvremena spisateljica“, izrekao je istinu. „Nema drugog pisca čije knjige iščekujem s tolikom znatiželjom i radošću“, komentira Miroslav Kirin vijest da je kanadska pjesnikinja, autorica eseja, prevoditeljica i filologinja Anne Carson (1950.) dobila ovogodišnju Nobelovu nagradu za književnost. Podsjećamo, Švedska akademija u obrazloženju navodi kako je Anne Carson nagradila za „njezin odvažan i inventivan opus koji je, u razigranom dijalogu s klasičnom tradicijom, stvorio nove oblike za suvremenu književnost“.
Carson je hrvatskim čitateljima poznata upravo zahvaljujući prijevodima Miroslava Kirina – i sam pjesnik, nagrađen prije dvije godine Goranovim vijencem (kao mladi pjesnik 1989. godine dobio je i nagradu Goran za mlade pjesnike za knjigu „Od nje do vječnosti“), preveo je na hrvatski jezik dvije knjige Anne Carson – „Vježbu za Albertinu“ 2019. godine u izdanju Bookse i MaMe te hibridnu knjigu „Razstvaranja“ 2023. u izdanju Naklade Ljevak.
Kako bi on sam opisao stvaralaštvo Anne Carson – zašto je njezina književnost važna, po čemu je iznimna i zašto je zaslužila Nobelovu nagradu za književnost? „Na početku 21. stoljeća, koje se već dobrano zahuktalo, a situacija u svijetu nije nimalo blistava, s kojeg god se kuta gleda, važno je imati pisca, u ovom slučaju – pjesnikinju koja se beskrajno poigrava sa značenjima i predodžbama, propituje ih, izvrće ih, zabavlja sebe, zabavlja nas i unosi neobičnu radost u sve, koja počinje kao prilično zahtjevno čitanje, a završava optimističnim, ma koliko je u svemu ironije, razumijevanjem toga gdje jesmo i što smo u slojevima vremena“, odgovara Kirin.
Jezik Anne Carson, nastavlja, postaje doslovno „nepodnošljiv“: prelijeva se, ponavlja, prekida ili potpuno nestaje sa stranice. „Anne Carson je toliko hermetična koliko joj to dopustimo. Jednako tako i komunikativna. Ako nismo spremni za to, Anne Carson će nam, nažalost, ostati nedokučiva. Drugim riječima, moramo pristati na njezina pravila, prepoznati kako ona ulazi u svoje svjetove, pa da to onda i sami učinimo, i tragom njezina spisateljskog užitka dospjet ćemo do vlastita, čitateljskog užitka.“
Jedan od najvažnijih njezinih ciljeva ove iznimno inovativne i hrabre spisateljice jest i pokazati važnost i poteškoće prijevoda, pojašnjava. Da prijevod nije nešto stabilno. Da ga stalno treba preispitivati, što Anne Carson i čini svakom svojom knjigom, uz to što njima također preispituju i uvriježena shvaćanja poezije i književnosti općenito.
Kirin se s Anne Carson prvi put susreo preko njezine knjige „The Beauty of the Husband: A Fictional Essay in 29 Tangos“ (2001.), odnosno „Ljepota supruga“. „U to vrijeme čitao sam prikaz te knjige ovjenčane nagradom T. S. Eliot – a ona je bila prva pjesnikinja koja ju je dobila. Potražio sam joj pjesme na internetu i onda zaključio: tu knjigu moram imati, moram je pročitati cijelu. ‘Ljepota supruga‘ uključuje narativno-esejističke stihove koji opisuju erotske te svakodnevne bolne i dirljive scene iz braka osuđenog na propast. Tango (kao i brak) nešto je što morate plesati do kraja, kaže se u knjizi. Taj fikcionalni esej prati razvoj od adolescentske fiksacije do žudnje odrasle osobe za određenim muškarcem, tim ‘predmetom ljepote‘. Najkraće rečeno – ‘Ljepota supruga‘ zabavna je za čitanje, ako ta tvrdnja nije odveć blasfemična po samu poeziju“, pojašnjava Miroslav Kirin.
Potom je čitao njezinu knjigu „Decreation“ koja je objavljena prije točno dvadeset godina, gotovo na isti dan kada joj je dodijeljena Nobelova nagrada – 10. listopada 2006. „Carson je posudila naslov svoje knjige od dvadesetostoljetne francuske filozofkinje, mističarke i političke aktivistice Simone Weil. Za Weil, u ‘Težini i milosti‘, prema prijevodu Ane Buljan, razstvaranje je proces kojim ‘poništavamo stvorenje u sebi‘ kako bismo prešli granice individualne svijesti i sebstva i približili se Bogu. Tako sam i ja preuzeo taj neobičan termin za naslov“, govori Kirin.
Carson, dodaje, zapravo u svim knjigama radi upravo na „razstvaranju“ ideje i forme pjesničkog, ali i akademskog pisanja kako bi se one revitalizirale. U neku ruku, „Razstvaranje“ je njezin „epski autoportret“, ono što predstavlja bit njezina pisanja. Anne Carson smatra da će utišavanjem autorskoga glasa i autobiografskoga u tekstu, doprijeti do “stvari po sebi“, ali joj se, međutim, glas ne razstvara nego, naprotiv, znatno osnažuje!
Kirin je Carson počeo prevoditi s „Ljepotom supruga“ – prijevodi iz te knjige objavljeni su još 2005. godine u prvom broju časopisa Poezija. „Razstvaranje“ je počeo prevoditi čim ga je pročitao, no za prijevod cijele knjige trebalo mu je punih sedamnaest godina borbe sa sobom kao prevoditeljem. „Ključan je bio nagovor pjesnikinje i urednice Ane Brnardić da se ipak upustim u taj neizvjesni pothvat“, govori.
Miroslav Kirin dosad je prevodio iz više knjiga Anne Carson – uglavnom za emisije Hrvatskog radija Poezija naglas i Dnevnici i pisma, pa onda i časopisno, no nema, kaže, cjeloviti prijevod neke njezine knjige. On sam rado bi u prijevodu čitao sljedeće knjige Anne Carson: „Float“, „Plainwater“, „The Beauty of the Husband“ i „Autobiography of Red“. MaMa zagreb jučer je pak objavila da uskoro u prijevodu Miloša Đurđevića i njihovoj nakladi izlazi još jedna knjiga Anne Carson – njezina drama „Norma Jeane Baker Trojanska“.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....